Bilo nam je sve jasno još prošle zime. Iako je na prvi pogled tako izgledao i zvučao, Frank Turner nam je brzo pokazao da nije samo još jedan u nizu punk/hc/post hc konvertita koji su prigrlili akustičku gitaru. Osim inspirativne iskrenosti i šarmantne postkoraške opuštenosti prošle je godine u Bečkom klub Flex došao s najboljom mogućom preporukom. Nastup prije obožavanih Gaslight Anthem i gostovanje na njihovom bisu na poziv Briana Fallona kako bi s njime odsvirao i otpjevao legendarnu Braggovu "New England" osigurali su mu stampedo na merch štand i brzu rasprodaju albuma. Drugi dan Frank se već našao u našim slušalicama.

Album "Love Ire & Song" je ubrzo postao obavezna prošlogodišnja literatura kao i "The '59 Sound" Gaslighta. Super je fora na koju Frank u isti koš trpa hc spiku, punk rock, Grama Parsonsa i sladunjavi indie, a još je bolja fora način na koji uspijeva izbjeći patetičnost pjevajući o sazrijevanju, neostvarenim snovima, zalascima, pokojnoj prijateljici i o životu koji će za njega ponovo početi u tridesetoj.

Sada ću malo pretjerati s nagomilavanjem stihova, ali ne mogu si pomoći. Naravno, uglazbljeno ovi stihovi zvuče kao najvedrije pozivnice na život.

***  *** ***

We planned the revolution from a cheap Southampton bistro/I don't remember details, but there were English boys with banjos/Jay is our St George and he's standing on a wooden chair/And he sings songs and he slays dragons and he's losing all his hair/And Adam is the resurrected spirit of Gram Parsons/In plaid instead of Rhinestone and living in South London/And no one's really clear about Tommy's job description/But it's pretty clear he's vital to the whole damn operation/And Dave Danger smiles at strangers, Tre's the safest girl I know/And sullen hearts will scamper off to victory in the City we call home/And we won't change our ways/We will proud remain, when the glory fades, when the glory fades… ("I Knew Prufrock Before He Got Famous" 2009.)

*** *** ***

So why are you sat at home?/You're not designed to be alone/You just got used to saying "no"/So get up and get down and get outside/Cos it's a lovely sunny day/But you hide yourself away/You've only got yourself to blame/Get up and get down and get outside ("Reasons Not To Be An Idiot" 2009.)

***  *** ***

Pjesme s novog albuma "Poetry Of The Deed" danas možete čuti na Otvorenom radiju, Frank je u više navrata predstavljen na CNN-u, svirao je prije Offspring i svirati će prije Flogging Molly, britanski tisak ga slovi kao 'Billy Bragg for the Facebook generation', potpisao je za Epitaph i album mu je producirao Alex Newport kojeg će neki pamtiti po projektu Nailbomb s Maxom Cavelerom ili kao producenta At The Drive-In, The Mountain Goats, Two Gallants, Melvinsa i dr.

"Poetry Of The Deed" kao da odjednom predstavlja najpitkiju, možemo čak reći indie pop, verziju onoga što su Against Me! započeli s "Reinventing Axl Rose". Frank bi istovremeno mogao zainteresirati sadašnju Green Day publiku, stariju Social Distortion ekipu, ali i one koji osim Gaslight Anthem isto tako obožavaju Craiga Finna i njegove Hold Steady. Uostalom, Frank na leđima ima tetovirane stihove “Damn Right I’ll Rise Again”. Iste one koje nosi Holly, legendarna junakinja iz Finnovih pjesama.

Šteta je što albumu nedostaju žestina i intenzitet spomenutih Hold Steady ili čvrsta ruka Chucka Ragana (Hot Water Music), još jednog post hardcore trubadura. Iskrenost i srčanost prečesto ne dostižu svoj vrhunac zbog plastične produkcije i nepotrebnih nakinđurenih aranžmana koji će prije baciti na koljena obožavatelje Conora Obersta nego umirovljene i omekšale pankere. Ali to vas ne bi trebalo obeshrabriti. Frank caruje stihovima i stavom bez obzira na sve.

Nakon raspada post hardcore benda Million Dead akustična gitara i jednostavni koncept 'love songs in C - politics in G - songs about our friends in E minor' je najbolje što mu se moglo desiti. Svoje kratko hardcore iskustvo s bendom, ali i vrijedne poruke gomile bendova kojih se onda naslušao, postavlja kao temelj vlastitog svjetonazora i moralno ishodište za svaku buduću životnu odluku. Mjestimice spreman na djetinjaste usporedbe i zaključke, ali bez zabluda o velikim promjenama i s jasnom vizijom sebe kao osobe koja će se zauvijek baviti onime što svim srcem voli – drndati gitaru i tražiti pobjedu tamo gdje on misli da ima pobijeđenih. Pobuna je potrebna i kada nam je poraz osiguran. Inspirirajuće je biti ljubomoran na Frankovu vedrinu. Samo neka nam ostane ovako pozitivan i da zbog svojih pet minuta slave ne iskoči iz tračnica.

Živio Campfire Punkrock!

myspace.com/frankturner

frank-turner.com