Recenzije

Pneu Highway To Health Head 2011.

četvrtak, 28. travnja 2011

"Highway To Health" je drugi album francuskog math-rock dua Pneu. Na albumu gostuje Eugene Robinson iz Oxbowa a produkciju potpisuje Kurt Ballou iz Convergea. Od prvijenca se Pneu nije puno mijenjao, ali nije ni morao. Unatoč ukorijenjenosti u prošlo desetljeće, "Highway To Health" je uvjerljiv math-rock za 2011.

Od prve polovice prošloga desetljeća u math-rocku postoji trend po kojem su gitara i bubanj dostatna instrumentacija za stvaranje glazbe u dotičnom žanru ili pseudožanru. Često mi se nameće pitanje bi li bilo lakše uklopiti trećeg ili četvrtog člana u kompleksne math-rock kompozicije nego morati svirati uvijek maksimalno gusto, koristi loop pedale, u nekim slučajevima ne moći spojiti tri stvari s gitarom u istom štimu, koristiti više (često previše) pedala, nadosnimavati na studijskim snimkama a snalaziti se na bini i tako dalje. No to je math-rock. Poanta nije da bude lagano.

S otegotnim okolnostima pri bivanju math-rock duom većina bendova izlazi na kraj na načine koji ih guraju prema opskurnosti, vrlo često ne uspjevajući napraviti dovoljno zanimljivog materijala za cijeli album, ostajući tako 'potencijalima' s po nekoliko dobrih stvari. No iznimaka ima, s ove ili one strane margina popularne glazbe. Tu su (meni) na prvom mjestu Animal, Giraffes? Giraffes! i Cheval de Frise, a spomenut ću i Ahleuchatistas, Hella te Pneu.

Svojim drugim albumom "Highway To Health", francuski math-rock dvojac Pneu (čitaj [Pnö]) (francuski za automobilsku gumu, pneumatik) nastavlja taj trend. "HTH" ne donosi ništa revolucionarno drukčijega naspram prošlog albuma "Pince Monseigneur (Head Records, 2008)", iako osjetnih razlika ima. I dalje nema sasvim dominantnog 'štiha' na albumu. Math-rock je, što god točno bio, često glazbenicima platforma za treniranje raznovrsnosti, ili je možda pametnije reći da se njime često bave glazbenici koji se ne žele ili ne znaju pretpisati na jedan žanr ili izričaj, pa tako "HTH" sadrži dionice s teškim, suhim prog/math rifovima isprepletenima s disonantnim dionicama te dramatičnošću koja naslućuje jedan čas noise-rock, drugi post-rock, treći post-hc ili čak na trenutke metal korijene. U usporedbi s prvim albumom, nešto je više kratkih dionica ekstremnog math-rocka u stilu Helle ili Zach Hillovih solo albuma (Pneu su najekstremniji bili na split izdanjima iz 2009. s bendovima "Revok (Music Fear Satan, 2009) " i "Nervous Kid (NO=FI Recordings, 2009)" s kojeg je i iznimno dobar spot za stvar "Chaours"). Manje je i post-rock epičnosti na post-Don Caballero math način u stilu bendova kao što su Lynx, Sleeping People ili Rumah Sakit.

Upravo je to odsustvo mračne post-rock epičnosti i glavna razlika između ovog i prošlog albuma, iako ona kod Pneua nije bila upola toliko važnom značajkom kao kod navedenih bendova. Ono što je prevagnulo umjesto te mračnosti jest nešto što bih možda nazvao cirkuskim duhom u jednom dijelu math-rocka. Melodije, promjene, struktura, izvedba i zvuk pjesama čestu u sebi imaju nešto zaigrano, nasilno neozbiljno, apsurdno, dječije hiperaktivno, možda čak i djelomično geekovsko. Nešto za što ne nalazim bolji epitet od "cirkusko". Ekstrem toga bi bili na pot listi recenzirani Adebisi Shank, te You Slut!, Tera Melos i u manjoj mjeri već spominjani Giraffes? Giraffes!

Taj, 'cirkuski' duh se najjasnije čuje u stvarima "Tropicon" i "Grill Your Eyes", te u manjoj mjeri na "Wagy's Cup" i "Autosafe Unicorn". Sa stvari "Choux Crane" počinje drugi, bolji i kohezivniji dio albuma, kojeg je i najpamtljiviji dio. Na nju se nadovezuje "Batatanana" koja je i jedini predah na albumu tihim uvodom od minute i pol nakon kojega kreće, uz prethodnu stvar, najagresivnije sviranje na albumu. "Knife Fight" ekstremno brze math rifove uspješno spaja sa sporim dionicama u blago stonerskom psihodeličnom rock/blues štihu i dovodi i jedino gostovanje na ploči, vokal Eugenea Robinsona iz Oxbowa.

Što je uz činjenicu da je album producirao Kurt Ballou iz Convergea dobra referenca za album. A produkcija je, uz izravnost pjesama kao posljedice sazrijevanja benda, rekao bih najveća prednost "Highway To Healtha" u usporedbi s prvim albumom. No tom izravnošću je možda i izgubio i jedan dio privlačnosti prvijenca. Pjesme su sadržajnije i na prvu češće iznenađuju, ali možda su manje otporne na preslušavanje i brže dosade. No to za recenziju na pot listi možda i nije pretjerano bitno. "Highway To Health" je sigurno bolja preporuka.

www.myspace.com/pneupneu
www.pneu.bandcamp.com
www.head-records.com