Who Stole The Soul?

Novomilenijski val hip hopa otuđio je većinu onih koji su se u hip hop zaljubili radi svih onih obilježja i karakteristika koje su bila sastavni, ako ne dominantni  dio ove kulture od početaka pa do kraja posljednjeg desetljeća 20. stoljeća. Tu mislim na opskurne semplove, inovativne producente, sulude DJ-eve, breakanje, vrlo radišne MC-je,  društvenu osviještenost i zaigranost koja je bila više iskonski ljudska, dječja nego društveno uvjetovana te na kraju krajeva odrasla. Iako je hip hop nastao na temeljima geta njegov senzibilitet je bio na pragu onoga Pokreta građanskih prava i društvenog angažmana. Kada nemaš ništa želiš napraviti sve da se situacija promjeni na bolje za sve one koji su se osjećali kulturno ili rasno ili društveno obespravljenim. Sada, kada je pokret postao sastavni dio života gotovo svake države na svijetu, imaš sve, a ne radiš ništa što je ovu kulturu inicijalno učinilo time što jest danas. U najgoroj maniri hair metala, koji je na kraju ispao čak i simpatično smiješan u svojem mačizmu, hip hop je postao jednako karikaturalan i  iritantan sa simpatično smiješnim isključivo u tragovima. Tko je Def Jamio-Def Jamio je. Geto Soulsonic Forcea je ovaj put bankrotirao duševno.

In The Next Millenium I'll Still Be Old School

Koliko je god ovo stoljeće okrenuto retroizmima čini se da jedino za čim se ide je fabriciranje prošlosti umjesto korištenjem iste za unapređenje sadašnjosti. U modi su prečice, a ne putovi pa se to itekako osjeti u produkciji kulture. Ovo nije nikako vezano samo uz hip hop već uz kulturu scenu općenito. Ako su se semplovi (bilo koje vrste, glazbeni, sociološki, modni...) nekada koristili da bi se stvorilo nešto novo, danas se oni previše koriste da bi se pokušalo stvoriti nešto isto, ali naravno s manje truda, a pogotovo s manje razumijevanja kulture iz koje je pojava potekla. "Mladost ne opravdava besvest" rekao je jednom Koja iz Discipline Kičme. To vrijedi za bilo koju generaciju. No, da se vratimo hip hopu. Napredak je postavio zamku u koju se, očito, prejednostavno upada. Dobila se odlična mogućnost da se s manje napravi puno (software, hardware) koja se iskoristila u svrhu antikreativnosti. DJ je već godinama mumificirana pojava (jer tko hoće bit onaj lik iza), a sada je vrijeme da se Fruity Loopsom ubije i producent. Tzv. Sound design je početak kraja glazbenog producenta. I šta nam je onda ostalo? Tzv. MC? Sve slojeve smo skinuli kako bi ego trip mogao biti još potentniji. Srećom, uvijek će postojati glazbenici koji će reći ne ego tripu jer znaju da ono što se prodaje pod bure baruta je ustvari bure prdeža.

Novo nikako nije loše. Samo se treba čuvati situacije u kojoj ležernije postane lijeno. Anti Pop Consortium je uzorit primjer odličnog new schoola. Oni su proučili povijest, zaključili gdje je bit i prihvatili  modernu tehnologiju kako oruđe, a ne štaku. Dälek također. Njihov kreativni nagon je old school. Esencija zbog koje se voli hip hop. Rajesh Haldar, poznatiji kao Lushlife je svojim posljednjim, četvrtim albumom "Plateau Vision" demonstrirao da pripada panteonu novovalnih kreativaca koji slušaju više od radija i viralnih videa. Njegov uloženi trud u potrazi za inspiracijom vidljiv je nakon samo par strofa. Rajeshova umješnost s riječima je glavni adut albuma. Njegove interne rime evociraju sve one repere koje su zapostavili improvizaciju u korist spisateljskog pristupa. Skilla ima ko Renmen rima, glava kima dok Haldar repa, jednadžba štima. Npr.

Produkcijski, "Plateau Vision" je hibrid organskog beata, glitcha Four Teta, spoken word dijelova (među kojima je i kultni battle Kool Moe Deea i Busy Beea) i elektro indie melankolije. Ploča definitivno naginje eterično nostalgičnom ugođaju, ali Lushlife glazbeni kolaži su promišljeni, svrsishodni, a kada ih Rajesh prelije svojim rimama nikako nisu nikakav faktor odbojnosti koji bi mogli zasjeniti darovitost i znanje ovog MC-a. Čak i kad se kao dlaka u čorbi pojavi (de)p(l)asse autotune. Apsolutni proizvod 21. stoljeća koji evocira duh prošlog vremena koje je imalo više vremena za stvaranje, a manje za generičko štancanje. Koji zna cijeniti dugu pauzu koliko i kreativnu eksploziju. Na trenutke me podsjeća na Edanov rad, ali to je usporedba koju ne uspijevam napisati bez zadrške.

Motivated By Old Songs The Most, New School Is Cool But It Doesn't Come Close

Lushlife dođe blizu.

lushlifemedia.bandcamp.com