Pripremio sam se za pisanje ove zadaćnice. Stavio sam pored sebe: mobitel, litru čaja - jer dvajsprvi treći nikako da kaže '...samo malo. sam maaaalooooo! jel mogu proć...?!' (zamišljam dvajsprvi treći kao bradatog, kratko ošišanog, lagano-ćelavog, oko metar sedamdespet s Tim Burton majicom lika koji se s tri plastične čaše pive probija kroz ekipu u predvorju teatra &TD), kamuflažnu deku, pismo američkog konzulata u kojem piše da će me lakše naći ako im dam svoj broj mobitela i e-mail adresu, preko kojeg vrlo ružnim rukopisom u tehnici crni vodootporni marker piše ODJEBI!!, daljinski od Hi-Fi uređaja kojim osiguravam da mi vanzemaljske y-zrake neće jebat ripit na CD plejeru. Noge na stolu, tri smrdljiva martina u plafonjeri koji su zaduženi za insekt orkestaciju i kisele gumene bombone. Jer ovo bi moglo potrajati.

Prijatelji, ninđa kornjače, dobar učitelj tai chija, karte, prsluk od kevlara i WD 40. Onda Minutemen, Beastie Boys, Eels, Eek-A-Mouse, Seu Jorge, Buzzcocks, Seam, Stereolab, Fugazi, Len, Biz Markie, Kid Koala, DeeJay Punk-Roc, Beck, Ali Farka Toure, Tortoise..... Gorillaz. To su stvari i ljudi koje mi trebaju da preživim. Da mogu, strpao bih sve u kofer i otišao na otok. I da je pust više ne bi bio.

Ne želim otići jer sam asocijalan. Nego zato što svi asocijalni ne žele otići. Na otok.

Već 26 godina živim na istom mjestu. Na Peščenici. Da odmah razjasnimo, sve što ste ikad čuli o Peščenici je istinito. Fakat postoje Ševa i Tarzan. Fakat se možete ošišati kod "Jagode" koja se zove nekak, al 'ne Jagoda. Dosta ljudi završava rečenice sa 'sebi'. Ljudi tu i tamo pojedu kisele krastavce s pekmezom. Na placu kod Jože postoji domaći (da domaći!) sok od borovnice za 6 kuna. Imamo crkvu čiji je autor pilot Dartha Vadera... Sve u svemu, ima puno gorih i dosadnijih mjesta za provesti skoro cijeli život. Ali, u zadnje vrijeme u mojoj zgradi su se počele događati čudne stvari. Nakon 26 godina parkiranja na određen, logičan, pratim-konfiguraciju-terena način, u zadnjih 6 mjeseci svi su odlučili pomaknuti aute za 30 stupnjeva, pretvarajući tako 2 parkirna mjesta u jedno. Vjerojatno se nekome tko nikada nije imao problema s parkiranjem ili manjkom prostora za ostaviti auto preko noći bez da po njega drugo jutro morate ići u podružnicu Zagreb Holdinga ovo može činiti ne smiješno, nego zanemarivo i nebitno. E, ali vi niste teorija-zavjere, mentalno-daljinsko-upravljanje paranoik kao ja. A osim toga bezrazložno se nemam gdje normalno sparkirat kad dođem kući. Nakon par ovakvih Tommyknockers epizoda počnete po tko zna koji put razmišljati o tom otoku. Prije bih se zamarao s pitanjem 'Kako im se to odjednom moglo dogoditi? Što je bilo?', a sada mi je na pameti samo kako iz Zagreba naći čarter za otok X i kako će biti super peglati robu između dvije hrpe ploča. I tako ja svaki dan između pol 11 i 2 ujutro završim na otoku. Ovisno kad dođem doma i zapanjim se novim trigonometrijskim antirješenjem parkiranja iza jedne zgrade na Staroj Pešči.

Gorillaz su završili na otoku na drugi način i iz nekih drugih razloga. Zadnje što sam čuo je da je netko pokušao atentat na Murdoca i da ga je neka zamaskirana osoba odfurala na otok koji se zove "Plastic Beach". Kako je ostatak benda stigao tamo, ne znam. Također ne znam je li bend snimio ploču tamo ili negdje drugdje. Čitao sam da su snimili pun kua pjesma i da je samo manji dio uspio dospijeti na novu ploču. Neke od pjesama su snimili unutar jednog dana, a "Sweepstakes" u samo jednom pokušaju.

Nakon prvog slušanja rekoh drugarici Leni da zvuči kao da ležiš na luftiću. Luftić rock. Emir je rekao da mu je ploča super, jer je 'easy'. Jesam li to dobro zapamtio? Jel bilo 'easy'? Ak i nije poanta je bila ista. Sada kada sam ploču u manje od tjedan dana čuo 300 puta mogu reći da nije luftić rock. Da nije easy. Je, ima momenata kad ste popili onu četvrtu margaritu i ležite na plaži s nogama u moru i razmišljate kako je super da niste ni blizu umobolnih parkirališta u Zagrebu, ali ima i onih kada gledate u zvijezde s suzom u oku radi svega dobrog što se zanemaruje u ime gledanosti i devolucije života. Ili trenutaka kad pozovete djecu da im istaknete važnost borbe za mir i dobro i kako je religiju najbolje ostaviti u nekim prošlim vremenima. Na novom albumu također možete čuti kako je zagađenje gadna (doslovno) stvar, ali i da zmije u Maliju vole spavati u plastičnim vrećicama i da to znači da nada ne umire posljednja, već živi vječno. Poprilično napete stvari za jedan animirani bend za koji je jednom davno neka žena koju sam znao prokomentirala 'Slušaš Gorillaz??!! Pa to sluša moji mali brat! Ha-ha.' Ja sam se samo osmjehnuo i u maniri najavljivača filmova na RTL-u procijedio 'Zaaaakooon...'. Djeca znaju što je dobro. Samo im dajte dobar izbor pa ćete vidjet koliko će ih glasat za Red Carpet (Crapet heh...), ma koliko se sudionici te i sličnih emisija trudili biti karikaturalni. 'Reject False Icons' je krilatica koje se držim. Nisam to naučio od Gorillaza, ali su oni to dobro saželi. Možda je upravo to univerzalni uspjeh; bit pristupačan djeci i nepopravljim cinicima poput mene.

Ono što mi odmah upalo u uho je da na "Plastic Beach" nema punka. Nema "White Light", nema, pa, "Punk"-a. Heh. Taj element je izostavljen. Čak i naslovna stvar na kojoj gostuju Mick Jones i Paul Simonon se referira na Casio na plastičnoj plaži. Fender i superfuzz je ostao negdje na kopnu. I kad smo već kod "Punk", sad sam skužio da je prošlo 10 godina od prvog albuma. To je za prosječnog čovjeka komad vremena. Možda nije za sekvoju i paprat, ali ja sam još studirao pravo kad je prvi album izašao. Jebote! 10 godina i 3 albuma. Nije neka suluda produktivnost. Ne mora ni biti. Sva 3 albuma do sada su meni bila daleko iznad očekivanja i slušljivi od početka do kraja. Rijetkost. Samo proroštajte po svetim mp3 plejerima i zapitajte se kolko ste tih albuma poslušali bez preskakivanja i shuffle funkcije. Bickilistički maratoni Bejing- Quito se ne računaju. Albarnova izjava, na za koju će se mnogi hvatati, kako je ovo najpop Gorillaz album i da je na "Plastic Beach" pokušao popu dati dubinu, kosi se s cijelim pusti-otok-usred-ničega konceptom. A da ne spominjem rekordan broj gostiju na albumu. No, dobro se nadovezuje na moju uvodnu tezu o trpanju prijatelja i ploča u kofer i (is)paljenje. 'Easy' dimenzija i dalje nikako ne stoji. Evo, dok ovo pišem album se odvrtio dodatnih 7 puta i luftić trenutke možete izolirati na "Empire Ants" koja je više melankolična (više i od "On Melancholy Hill") nego lagana, zatim relativno na Lou Reed javljanju u "Some Kind Of Nature" (što me odmah podsjetilo na Metallicu i "Some Kind Of Monster" ... hahahahahaha .. a jadna Metallica...), nešto malo na "Broken" i možda najpotpunije na "To Binge". Dodatnu i najžešću dozu melakolije imate na "Cloud Of Unknowing" (brijem da se tu radi o mojoj trenutnoj situaciji na parkiralištu) na kojem uz sinfonia ViVA možete čuti i Bobby Womacka kojemu je ovo drugo gostovanje uz singl "Stylo". "Stylo" pak s druge strane je totalni distopijski disko hit s natruhama Mos Defa i moram priznat da mi je trebalo malo da se priviknem na trokut Def-Womack-2D. Kad sam se privikao skužio sam ono što je većina prosječnih slušatelja Antene Zagreb odmah znala; da je "Stylo" jebeni zakon. Ali!!! Ne toliki zakon koliki je "Welcome to The World Of The Plastic Beach"!! Ta stvar je toliki rastur s lijeno-glasnim Snoop Doggom da nisam mogao ni sanjati da će ta stvar biti toliko podjednako kul, angažirana, opuštena i nabijena potencijalom za bacanje molotovljevih koktela (kad vam ponestane margarita). Taj bas na 2:02! Ubadanja s orguljastim sintevima i šetnja kroz eksploziju s glasom Snoopa koji ponavlja 'Dobrodošli...dobrodošli...'! Da je Albarn produžio kraj u neki polu-umobolni DFA megamiks (vežite se slijećemo!) to bi bio singl iz snova Tonya Wilsona. Ja ne bi ni došao do ostatka albuma. Možda dobro da nije, jer ostatak ima dragulja za koje prvo mislite da su samo potrgane pivske boce koje se sjaje u pijesku plaže. Onda kad se približite skužite svu podmuklu ljepotu "White Flag". Grime ekipa Kano i Bashy u kombinaciji s Lebanese National Orchestra For Oriental Arabic Music i stihom 'Don't bring religion round 'ere!' ..... Bez teksta. Skroz. Toliko zakon da mi je zakon slaba riječ. Damonova putovanja po istoku, sve veća opsesija nečim što se najgluplje zove - 'world music', suradnja s muzičarima s Malija i rad na soundtracku za predstavu "Monkey" dobro se reflektiraju na komponiranju Brit-Grimea s Libanonskim orkestrom za orijentalnu muziku. FR-JEBENO-ESH!

Po prvi puta u 12-godišnjoj povijesti Gorillaza imamo ponavljanje gostovanja. Del the Funky Homosapien se možda pojavio na više od jedne stvari na prvom albumu, ali se nakon toga nikada nije vratio za potrebe snimanja albuma. To vrijedi i za sve goste s "Demon Days" izuzev, sada, De La Soul koji su se, u društvu super dlakave životinje Gruffa Rhysa, vratili na "Superfast Jellyfish", jednoj od najradiofoničnijih stvari s "Plastic Beach". Stvar je tolko radiofonična da nakon par slušanja imate poriv otići u lokalnu ribarnicu i pitat da li vam imaju za prodati superbrzu meduzu da si ju složite za ručak.

Kad smo već kod novosti, nekome možda bude značajna činjenica da su Russell, Murdoc, 2D i Noodle sami producirali ovu ploču. Ranije ukomponiravanje talenata producenta Dana Nakamure i Briana Burtona sada je jednostavno ukinuto i produkciju je bend preuzeo na sebe. Meni se ovo čini kao vrlo logičan potez benda koji je vrlo samouvjeren u to što radi i koji sada već ima pozamašnog glazbenog iskustva.

Nakon singlova "Stylo" i "Superfast Jellyfish" čini mi se kao vrlo vjerojatno da bi sljedeći singl mogao biti "On Melancholy Hill". Možda najnetipičnija stvar na novom Gorillaz albumu, ova pjesma ima sve elemente za postati vaša himna proljeća. Lepršava, ako ne i malo sjetna melodija, ugodan vokal s vrlo pjevnim tekstom je za sva vremena dobitna kombinacija za lansiranje instant indie hit. Ja bih radije da sljedeći singl bude elektro teror jedne "Glitter Freeze" sa jednako terorizirajućem Mark E. Smithom ili beatom vođena "Rhinestone Eyes" s refrenom koji ga šuta moćno i precizno, ali da ja išta znam o hitoidnosti pisao bih za neku drugu glazbenu stranicu.

Gorillaz se spremaju zatvoriti ovogodišnji Coachella festival, što može upućivati da će u budućnosti ipak više vremena posvetiti turnejama i izvedbi uživo, ali ne mora. I prije su znali zasvirati kako virtualno, tako i manje virtualno (paravanski) pa se nije dogodilo da su jurišali na festivale i svjetske turneje. Ne bih se bunio vidjeti Gorillaz uživo, no možda su mi nepostojanost i virtualnost benda još draži.

Kad odete na pusti otok i sve je super i nema problema i okruženi ste praznim limenkama WD 40 i niste morali nositi neprobojni prsluk već neko vrijeme shvatite da je bijeg nekada prijeko potreban. Zatim shvatite da bijeg možda i nije neko dugoročno rješenje. Kad tad će se netko sjetiti da postoji neki komad zemlje gdje nema jumbo plakata i parkirališta i da je krajnje vrijeme da se to ispravi. Zato se treba vratiti na beton i osigurati da je taj beton OK tu di je i da se ne širi na mjesta na kojima mu stvarno nije mjesto. Netko mora ostati. Netko se mora vratiti.

Ja sam uvijek bio veći ljubitelj asfalta nego plaže. Nije da imam išta protiv plaže. Vrhunski mi je otići kod Velne na more i plutat na luftiću. I novi Gorillaz su vrhunski. Ali koliko god mi je ovo privremno utočište ugodno i zabavno priznam da jedva čekam da se vrate na kopno. Jer ako su uspijeli ovo napraviti s komadom plastike zamislite što će tek napraviti s friškim komadom betona.

Ili sam ja samo ljubomoran... Dok ja tu sjedim zamotan u deku s litrom čaja oni piju koktele i vise s Lou Reedom i Snoop Doggom. Neloše za hrpicu animiranih likova...

A i Disneyland je od trećeg ožujka na crvenoj uzbuni. Murdoc i ekipa su nabavili novi set raketa zemlja-zemlja.

gorillaz.com
myspace.com/gorillaz