Kaže stara mudra: „Pazi što priželjkuješ, jer bi mogao upravo to dobiti“. Godinama su Pixies fanovi čekali nove Pixies numere u kojima bi Frank Black, preko naizmjenično lahornih i korozivnih  pseudosurf melodija, ponovno progovarao s ruba prihvatljivog fetišizma ili barem s ruba obližnje galaksije. Tko čeka nekada i dočeka, a strpljen nekada nije nužno i spašen.

Prva od najavljene tri Pixies EP kolekcije je lagodno mogla biti korištena za b strane b strana budućih singlova. „Umjesto live verzije izvolite neku stvar koju smo snimili negdje nekad, dok smo čekali narudžbu iz meksičkog restorana“. Prvi EP je bolno zaboravljiv uz neke nadobudne pop momente. Drugi EP je bolno dražestan.  Dražestan, jer sadrži četiri pop-podatne, osvajajuće pjesme našim predrasudama usprkos. Bolan, jer na kraju nisu to oni Pixies koji čine Pixies Pixiesima. Oba posljednja Pixies izdanja kao da ne mare za svoje nasljeđe i prošlost. Što je u jednu ruku loše, u drugu dobro. Loše za fanove Pixies mitologije, dobro za ljubitelje dobre gitaristički uzemljene glazbe, ukoliko sastav nastavi s materijalom poput onog na EP 2.

Premda i novi EP više zvuči kao samostalni snimak Franka Blacka u pratnji Joeya i Davida, potencijal za opetovano slušanje ne može se poreći. Uvodna "Blue Eyed Hexe" započinje na uho mondenim rifom koji se odmah nadogradi dodatnim zvukovima iz soničnog arsenala,  postajući sporo kotrljajuća, amorfna rock želatina. Ubrzo se i vi kotrljate s plavookom Hexom stižući i do trenutka kada Frank Black zaurla u više Van Halen nego Pixies maniri. Ali svaki Frankov urlik je harpijski blagoslov. Naviru sjećanja na "Bagboy", najuvjerljiviji i najkonstruktivniji neu-Pixies snimak uz "Bam Thwok". Sjećanje na nešto što se zove "Indie Cindy" blijedi.

"Magdalena" i "Greens and Blues" podsjećaju na vrijeme kada smo plesali "Bossanovu". Vokali se pjevuše više nego što se pjevaju, reverb radi svoje. "Magdalena" je suton, dok je "Greens" jutro.  Ne znam koliko je "Magdalena" religijski inspirirana, ali spominje se bar jedan svećenik. Ugođajem, "Greens" je oproštajka, zamah rukom vanzemaljca na odlasku. Obje pjesme čine mekšu sredinu sendviča EP-a 2, čije himnične i tvrđe kore tvore "Hexe" i završna "Snakes".

"Snakes" počinje gitarom osamljene prerije. Osamljene samo prividno. Svi znaju da su ta mjesta puna zmija i guja koje uz pomoć Loveringovog marširajućeg bubnja i Blackove izudarane akustične gitare dolaze k vama i u vaš grad. Lovering ne popušta cijelu pjesmu, a izostanak vokala na bridgeu se popunio efektno- grčevitom gitarskom solažom. Na EP-ju punom koketnih pjesama "Snakes" vas osvaja refrenom koji diže dlake na rukama i odlučno usmjerava pogled u smjeru najezde neumorno navirućih gmizavaca.

Nikada nismo sumnjali u važnost uloge Kim Deal. S novim Pixies EP-jevima njezin prijašnji doprinos se može još jednom valorizirati i potvrditi kao, pa čak i neizostavan sastojak Pixies babaganuša. Nitko ne bi trebao stvaralaštvo Francisa Blacka uzimati zdravo za gotovo ili sebi za pravo da govori kako bi Pixiesi danas trebali zvučati. No, nitko ne može ni fanove držati odgovornima za klevetu kada tvrde da novi materijal nije dorastao starom. Takvi raspleti su očekivani kada bend promjeni dio svog senzibiliteta. Ovu su ipak novi Pixiesi. Drugačiji za drugačija vremena. Ili su možda ovo oni stari Pixiesi gdje je Frank Black na kraju krvave balade ipak capo benda u kojem se opet svira po njegovom, samo to njegovo više nije ono što je bilo '88.