Pistolrays bi vas poradi imena mogli navesti na krive zaključke. Moglo bi se raditi o nekom novovalnom electro-ambijentalnom projektu nekog iz onog nekog benda. Zvuči kao da bi mogli svirati i queer disco. Zapravo radi se samo o jednom od najboljih surf bendova regije. Ime bi vas ponovno moglo asocirati na surf stvaralaštvo znan-fan opsjednutih Man Or Astro Man? Ponovno biste bili u krivu. Pistolraysi izvode inačicu roots surfa koji i dalje nalazi inspiraciju u pijesku i oceanu, umjesto u bespućima svemirske zbiljnosti. Njihova glazba je slatka i pitka, ali ne i zašećerena. Novim EP-jem skinuli su etiketu debitanata i sa sedam novih kompozicija nastavili ispunjavati stranice hrvatske surf povijesti i želje publike željne nepretenciozne i cool instrumentalne glazbe. 

Kako to uvijek biva u nastavcima glavni akteri su sada malo ozbiljniji, iskusniji, možda rafiniraniji. "Corona Del Mar" sadrži opisane karakteristike, ali one nisu nužno odgovorne za kvalitetu snimljenog materijala. Po tome bi prvi EP bio radi izostanka ovih atributa utoliko slabiji, što nije slučaj.  EP-jevi imaju diferencijalnih značajki. Dok je "Moon Riot" bio skuter kupljen roditeljskim novcem, "Corona" je polovni Ford Taurus bez krova zarađen radom u lokalnoj fotokopiraoni. Onio što ih diferencira je i faktor groova u kojem većinski udio ima ovogodišnji EP.

Novi EP, ako ne opasnije, zvuči odrješitije. Zvuk je više „u facu“, ali ne zato što traži frku nego jer traži igru. Malo kao da izaziva da popijete onu pivu previše, da odete na štand U Ime Obitelji i na listiću napišete God hates hags ili da prosurfate između dva stupa koji su ostali nakon što se urušila šetnica na dokovima.

Promatrana (slušano) kao cjelina "Corona Del Mar" je vožnja k plaži u karavanu s daskom u gepeku i vodena prašina na licu dok radite zaokret na hrptu vala. Gitare lebde oko vas u magli reverba, odbijajući se od zidova vaših slušnih kanala dok ritam sekcija s minimalnom dozom kerefeka vodi bend.

Činjenicu da je materijal sniman u Kramasoniku pod vodstvom Hrvoja Nikšića vjerojatnije najviše može cijeniti bend. Već netko vrijeme postoji mišljenje da se po kvalitetan snimak, pogotovo ako želite sve začiniti analognim procesima snimanja zvuka, ide u Kramasonik. Tako su se samo u zadnje vrijeme u gornje Vrapče na snimanje uputili i Punčke, i 7 That Spells i Žen.  Dobar studio i iskusan producent zlata vrijede, ali sve je to samo bižuterija ako ono što se svira nije prisutno i duhom i djelom. Pistolraysi, ruku na srce, ponekad jesu manjkavi uživo, rijetko, no pitanju studijskog materijala se nemaju sramit kaj. Neovisno o tome je li snimano u Kramasoniku ili Zoomovima vješto ozvučenim prostorijama u Dugmetari. Duh zbori glasnije od produkcije.

Surf je naravno najnezahvalnija glazba za izvođenje i promociju. Mislim da bi i eksperimentalne izvedbe audio komponenti parenja hobotnica prošle bolje na eksperimentalnoj sceni nego što će surf rock proći na tzv. rock sceni. Ovo je pomalo smiješno konstatirati uzevši u obzir da Bambi Molestersi relativno dobro prođu svaki put kad negdje sviraju. Čini se da interes za surf počinje i prestaje s imenom Bambi Molesters. Šteta. Pistolraysi nisu samo entuzijastičan lokalni surf bend već sastav s potencijalom za razbijanje zemljopisnih okvira. Materijal je bez iznimke planetarnog kalibra, samo još publika nedostaje. Možda da ih Bambiji tu i tamo pozovu za predgrupu? Učinili bi sebi, Pistolraysima i publici veliku uslugu.