Cinkuši Špiritus Sanctus Croatia Records 2009.
"Špiritus Sanctus" trebao bi grupi Cinkuši pomoći da se napokon probiju i van granica Hrvatske. Iskustva imaju, odličan album je tu, ostala je samo dobra promocija jer Cinkuši nisu ništa lošiji od mnogih svjetskih world music atrakcija.
Hrvatska bi se trebala hvaliti kako barem u jednom glazbenom žanru ima svoje adute za konkurirati svjetskoj sceni. Naravno, radi se o etno glazbi u kojoj imamo malu, ali jako kvalitetnu ekipu. Kries se lagano počinje probijati u svjetskim world music časopisima te sličnim festivalima, Tamaru Obrovac je BBC prije nekoliko godina proglasio najboljim world music izvođačem, hiperaktivnu Dunju Knebl trebalo bi samo malo više promovirati van Hrvatske, a tu su i Afion, Lidija Bajuk, Teta Liza, pa i Gustafi koji bi svojom energijom trebali očarati sve one koji ih čuju. U tu prvu ligu sigurno spadaju i Cinkuši koji bi svojim novim albumom "Špiritus Sanctus" trebali probiti nacionalne okvire. Iskustva na sceni imaju, novi album im je odličan, a sada je samo na njima (ili njihovom menadžmentu) da taj potencijal pretoče i zainteresiraju strane slušatelje za svoju glazbu.
"Špiritus Sanctus", treći studijski album Cinkuša (u to ne ubrajamo zajednički album s Tetom Lizom kojim su Cinkuši promovirali ovu tradicijsku pjevačicu) osvaja već na prvu. "Bratec kosi", uvodna pjesma na albumu već je dugo vremena sastavan dio repertoara ove grupe, a sada je napokon doživjela i zabilježavanje na jednom službenom izdanju. Sjajan aranžman poznate pjesme upečatljiv je po odličnom višeglasju te energiji zbog koje neki Cinkuše nazivaju etno-punkom što je složenica koja, koliko god nekima apsurdna bila, u potpunosti odgovara Cinkušima. Njihov pristup tradicijskim pjesmama baš je punkerski – nisam siguran koliko sam u stanju opisati zbog čega je to tako. U stvari, to je nešto što čujete, baš kao što čujete da su i Poguesi u osnovi punkeri. Od te uvodne pjesme, preko koje teško nastavim daljnje slušanje albuma bez da "Bratec kosi" ne poslušam nekoliko puta, do posljednje, pomalo furiozne "Nenadejano Bogčije zveličenje" smjestilo se ponajboljih 40-ak minuta ovogodišnje hrvatske promocije. Jer, duhovitost "Meda", razigranost "Huje brije" ili energiju u pjesmi "Dolinom se šetala" teško ćete čuti negdje drugdje.
Uz violinu i mandolinu, koji su sastavni dio inače poprilično rockerske postave Cinkuša, na albumu je prisutno dosta drugih instrumenata. "Dolinom se šetala" nudi puhače kao 'pomoć', u nekoliko pjesama tu je i harmonika, a "Sedi se kraj mene" u goste dovodi Boška Petrovića čiji se vibrafon odlično uklopio zajedno s neponovljivom Tetom Lizom koja gostuje na ovoj pjesmi. Ta pjesma je definitivno jedna od upečatljivijih pjesama na albumu.
Odličan odabir repertoara dodatni je plus ovom albumu. Sve pjesme zvuča kao da su ih Cinkuši sami pisali za sebe. Njihovi aranžmani nisu preagresivni (čitaj: nisu pjesme napravili neprepoznatljivima), a teme samim pjesama su uistinu raznolike – od ljubavi, humora, mora, pa sve do incesta koji je poprilično prisutan u tradicionalnim pjesmama s ovih prostora.
Bez previše mudrovanja, Cinkuši su snimili odličan album. Ako su "Kocijani" obilježili našu etno scenu prošle godine, "Špiritus Sanctus" to je učinio ove, a album je toliko dobar da bi i van granica žanra trebao privući sve one koji vole dobru glazbu. Pa makar oni slušali i taj nesretni southern rock ili što god već...
p.s. Koliko Cinkušima nedostaje prave promocije svjedoče i poprilično zastarjeli i neredovito osvježavani linkovi na njihove stranice koje vam mogu poslužiti samo kao osnovno upoznavanje s njima. Ništa drugo na njima nećete pronaći.