Pink Mountaintops su prije dva tjedna u atriju zagrebačkog Teatra &TD održali koncert pred stotinjak ljudi. Nije se ponovila atmosfera s Grand Archives koji su tjedan dana prije njih ostali šokirani reakcijom publike koja ih nije puštala s bine. Da li je to zbog Mat Brookeovog staža u Carissa's Wierd i Band of Horses ili samo zbog toga što nam dugo nije bilo indie kauboja i nečega što možemo bar približno povezati s kod nas sve rjeđom americanom? Kakogod, tu smo večer jedan prosječan i turnejom smoždeni bend natjerali da odradi dva bisa i proglasi najbolji koncert turneje. Nije da to svakome govore. Stvarno su izgledali kao da su usred pustinje naišli na oazu. Šteta što se to nije ponovilo s kanađanima čija hipijevska kombinacija neo-psihodelije i organskog roka s country primjesama zvuči kao podloga za dobar šug i atmosferu, za večer naivne metiljavosti začinjenu s uobičajeno groznim točenim pivom. Stvarno šteta, jer je bradati Stephen McBean, (lik izgleda kao zapušteni Eddie Vedder), u dvije godine zaredao dva dobra albuma. Prvo prošlogodišnji hvaljeni "In the Future" s bendom Black Mountain pa nedavno "Outside Love" s rotirajućim kolektivom Pink Mountaintops u kojima se okuplja ekipa iz Godspeed You! Black Emperor, A Silver Mt. Zion, Jackie O Motherfucker, Black Mountain, Lightning Dust…

"Outside Love" je prvenstveno postprekidni album, ali ne onaj ispunjen jadom i gorčinom, već slijepom pozitivom, nadom i željom da se iz svega izađe donekle normalan. Nekakav hipi pozitivan pristup propaloj vezi. Štogod, jer ja vam o tome nemam pojma. Iskreno, nakon dugogodišnje sretne veze (pitam odmah Nju kakva nam je veza, a ona s čašom pive u ruci kaže: KRAUUUUUBREC!!!) moje sitne ljubavne nesigurnosti, patnje, neizrečenosti i kratke faze zastranjivanja lakše hranim i demistificiram s povremenim dozama Jeffa Tweedyja. Ali trebao bi stvarno biti ofucan da hladno ignoriram nekoliko pjesama s novog albuma Pink Mountaintopsa.

Ovaj album je kompilacija poganskih molitva i mantra kojima je cilj zacijeliti rane propale ljubavne veze. To su prostodušne pjesme bez velikih metafora, ali s dubinskim brujanjem i reverbom koji će prevariti stvarnost u korist slušatelja. Dok stvari kao "While We Were Dreaming" i "Outside Love" nošene slojevima ženskih vokala kombiniraju zimski mraz i maglu jednih Mazzy Star, "Execution" i "Holiday" su veselice koje čak ugrožavaju ravnotežu albuma.

U možda najboljoj "And I Thank You" McBean se na šest minuta pretvara u Billa Callahana koji umjesto samostalne asketske pratnje uza sebe ima gomilu hipi kauboja koji sve u šesnaest šaraju gitarama i lap steelom. McBean kao da u trenutku opijenosti halucinira lucidnost i izjavljuje ljubav svima koji mu se nađu na putu.

Raznorazni urbani vampiri i lavovi neće vas dokrajčiti pored ovakvih stihova. Napisao sam to i nakon koncerta, ali ponoviti ću to ponovo. Pjesma "Vampire" je vjerojatno jedna od najljepših pjesama godine i totalno paše kao podloga na atmosferu genijalnog prošlogodišnjeg švedskog film "Let The Right One In". Evo, uvjerite se! You can suck out the blood / But you can't kill the heart of my love. A tek vesela "Holiday" s uvodnom Everyone i love deserves a holiday in the sun / almost every day til the lions are off of their backs… pa se ti bediraj.

Jedini problem ovog albuma mogla bi biti nedostatak ravnoteže. Jer ima tu svega. Od Low slowcorea, preko psihodelije i stonerskog brujanja do veselica. Ako ne bude išlo pričekajte prekid i probajte ponovo, ali ja vam u tom slučaju ne mogu ništa garantirati. Samo pretpostavljam.

www.myspace.com/pinkmountaintops

www.pinkmountaintops.com