I tako mene dopadne čast pisati Božićnu recenziju. Nemam se zbog čega žaliti, kao anarho-budist religioznu stranu blagdana ionako ne percipiram, ali moram priznati da nije lako živjeti u kući koja miriše kao norveška kočarica, tuširati se s ribom smežuranom poput Andrije Hebranga prije susreta s photoshopom, nositi gomile kolesterola upakiranog u šarene dozere, kontemplirati o tome zašto je ove godine ćurka tako prokleto mala a svi govore o galofak dobu u kojem je čak i među ljudima postalo normalno pumpati se poput lopte (molim vas, samo bez priča o tome kako je, možda baš zbog toga, ukusnija - tek sam treća generacija gladnih Slavena, veličina mi je itekako važna), i u isto vrijeme slagati u glavi glazbenu recenziju.

Iskreno, malo mi je i apsurdno pisati o ljetnom bendu kakvi su Bosstonesi na Božić, ali obzirom da sam jučer na sebi imao tri duga rukava, džemper i bundu, a danas sjedim na balkonu u kratkim rukavima, možda apsurdno i nije prikladan izbor riječi. A i previše sam napet od sve ove hrane uokolo. Plus, čeka me užasno naporan sportski dan, s minimalno dva NBA prijenosa i onda još jednim NFL susretom kao krunom dana. Božić je zakon! Stoga odradimo posao.

Jkfdkeojvndkkffšgkaćčgnjduew ups, sorry, opet sam počeo pisati i misliti o hrani, a znanstveno je dokazano da Dalmatinci nisu dorasli multitaskingu. Moram se koncentrirati na Bosstonese. A nije da se o njima nema što reći. Bend postoji preko 20 godina, i pioniri su fuzije ska elemenata s punkom. Ako želimo biti posve korektni prema povijesti, točnije bi bilo reći fuzije 2 tone elemenata s punkom, ali tada bi se previše zapleli u priču oko toga zašto su bitni The Specials ili Madness.

Uglavnom, Bosstonesi su udarili temelje glazbi na kojoj će se kasnije proslaviti Rancid, Goldfinger, čak i sranja poput Less Than Jake. Sublime pak uopće ne želim navesti u istoj rečenici sa spomenutim bendovima, jer Sublime su nadrasli žanrovske okvire i povijesni kontekst. Sad, moj problem s Bosstonesima nikad nije bio ideološke prirode. Iako su se kasnije pogubili i postali klonovi istih ovih komercijalno uspiješnih bendića, imali su te rane godine u kojima su utrli asfalt Bostona jednim Dropkick Murphys, na čemu sam im vječno zahvalan.

Moj problem s Bosstonesima uvijek je bio samo jedan - kvaliteta materijala. U ranijim hard core danima to i nije bilo toliko važno obzirom da je energija same svirke bila u stanju izvući stvar. Međutim, kako je s vremenom bend širio zvuk i interese, čovjek bi očekivao da će biti u stanju snimiti barem nekoliko pjesama koje će rasturiti svakoga tko voli ovaj tip glazbe. Nažalost, ništa od toga. Sve se uvijek vrtilo oko istih fora, pri kojima je gomilanje klišeja bilo važnije od toga da pjesma ima pamtljivu melodiju, pjevni refren ili nedajbože bilo što zbog čega bi ostala u uhu.

Pokušavali su i pokušavali snimiti svoj ultimativni album, ali ironijom sudbine u tome su donekle uspijeli tek na petoj ploči. Kažem ironijom zato što su prve pamtljive pjesme snimili tek nakon što su počeli kopirati tada popularni melodiozni ska-punk kojem su sami bili utjecaj. Učenici su nadmašili učitelje, a učitelji su priznali poraz. Usprkos komercijalnom uspjehu, Bosstonesi se od ovakvog razvoja događaja nikada nisu oporavili. Uslijedila su još dva odrađena albuma da se digne koji dolar, umjesto Sublime novi klinci su slušali Smash Mouth, a Bosstonesi i dalje nisu imali nikakav identitet koji bi ih razlikovao među prvima, drugima ili trećima. Oh, kako su moćni pali, pomislili su valjda i sami članovi prije nego su se razišli prije više od šest godina.

Samo, kako to već biva, nije lako otresti se groznice sviranja. Gledajući kako dobro ide sjajnim bendovima poput Murphysa, Flogging Molly i The Bouncing Souls, koji su svi redom navodili Bosstonese kao inspiraciju, bend se opet okupio. Prvo je krenulo sa živim svirkama, a onda je red stigao i na album. Pažljivo pripreman, "Pin Points and Gin Joints" definitivno je zadnji pokušaj grupe da se ukrca na vlak glazbene relevantnosti, makar samo po broju prodanih nosača zvuka.

Za osmi album po redu ništa nije prepušteno slučaju. Produkcija je povjerena čovjeku koji stoji iza gomile uspješnih bendova punk predznaka, između ostalih čak i The Gaslight Anthem. Sedam godina između albuma čine se velikom pauzom, ali ne i kada znamo da su same pjesme, od prve do zadnje verzije, peglane skoro godinu dana. Ono, sve skupa smrdi na veliku prevaru.

U neku ruku, prevaru smo i dobili. Umjesto simfonija većih od života, bend je izgleda svo ovo vrijeme radio tek na nastavku svojih problematičnih zadnjih albuma. Sve je u znaku zabave, opuštenosti i pozitive, ali zar nisu to riječi koje asociraju na spontanost? Što je spontano u ploči koja zvuči kao da ju je skrpao klinac koji se par sati igrao s programom 'složi svoju ska-punk stvar', pazeći da pogodi omjer gitara i puhača?

Upravo tako. Ništa. Velika nula. Sad, kako smo već i prije rekli, bend je ovo koji nikada nije znao dati osobni pečat svojoj glazbi. Stoga je solidna žanrovska ploča sve što se od njih i može očekivati, zar ne? Ali, jebiga, ovo više nije ni žanrovska ploča. Jedno je živjeti u Bostonu, svirati nekoliko stotina koncerata godišnja da bi preživio, i biti u doticaju sa srednjoškolcem u sebi. Nešto sasvim drugo je živjeti u Los Angelesu, raditi kao najavljivač na Jimmy Kimmel Showu (da iskoristim priliku da kažem kako je Conanovim prelaskom u raniji termin definitivno završilo zlatno doba talk showa, nekako su u isto vrijeme i Stewart i Colbert prestali biti zanimljivi, a samim time što je Kimmel relevantan sve je rečeno), i misliti kako si priuštiti dovoljno love za održavanje kompletne pokretne i nepokretne imovine.

Novi album otvara hitoidna "Graffiti Worth Reading" kao tipičan primjer svega do sada navedenog. Plesna, vesela pjesma koja bi prije petnaestak godina bez problema bila hit. Danas, u izvedbi sredovječnog benda, ili možda je bolje reći vrhunskog studija, ona je tek prostorno-vremenska anomalija. Krene druga pjesma, i iako ima nešto drugačiju strukturu od prve, čini se kao da prethodna nije ni završila. Taman da se još jednom podsjetiš kako problem ovog benda nikada nisu bila ograničenja žanra (a nešto što se zove 2 tone i još se miksa s nečim što se zove punk itekako je ograničeno), već samo njihova vlastiti glava.

Treća pjesma još je slušljiva, izdržat će čovjek i sljedeću, ali već na "It Will Be" svatko tko je poslušao više od deset ploča u životu ugasit će player i zaboraviti da mu je ikada palo na pamet dati još jednu šansu bendu koji ni u najboljim danima nije bio ništa posebno.

Stoga je glupo uopće govoriti o nekakvoj prodaji. Postavimo stvari ovako. Murphys su punk u svakom pogledu, od svirke do životnog stila, ali imaju i kvalitetu materijala koja nikada ne pada ispod razine vrlo dobrog. Sublime su bili komercijalni, ali su snimili dva fantastična albuma, od kojih je drugi klasik ne samo žanra već uopće američke glazbe 90-ih. U usporedbi s ovim divovima, Bosstones nikada nisu napravili ništa. Mogu snimati loš album godišnje idućih deset godina, i to ni malo neće utjecati na ono što su ostavili iza sebe jer, ruku na srce, nisu ostavili mnogo.

www.myspace.com/themightymightybosstones
bosstonesmusic.com