Jedna od takvih mračnih priča sa sjajnim završetkom bila je prošlogodišnja avantura Joshue Tillmana u epizodi 'Father John Misty ide Kaliforniju'. U njoj je Tillmanu, nakon nekoliko albuma nježnog folk mumljanja, puknuo film pa je, u pravoj maniri romana ceste, krenuo na putovanje bez cilja i putem se glazbeno otvorio kao najljepši pustinjski cvijet pronašavši svoj istinski glas.

Ovogodišnja avantura s temom 'kad se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti' pripada country kantautoru Matthewu Houcku. Kad se Houck vratio s podugačke turneje za prethodni album "Here's to Taking it Easy" na kojoj se, po vlastitim riječima, pomalo raspustio, shvatio je da je u međuvremenu ostao bez studija, djevojke, i vlastitog razuma. Uslijedilo je potucanje po Meksiku u zoru boje lavande i ponovno sastavljanje komadića u stilu Humpty Dumptyja, a tada je nastao i njegov šesti i vjerojatno do sada album najbolji, "Muchacho". Taj pad sa zidića tek je početak priče, jer se pravi zaplet uvijek krije u onoj pukotini kroz koju se probija barem slabašna zraka svjetlosti, da se onaj koji je zveknuo, uspije ponovno uspeti i zašiti si porezotine. A Muchacho je upravo to, sabiranje krhotina vlastitog života, avantura iskupljenja.

Houk je do sada najveći uspjeh ostvario s nešto mračnijim albumom "Pride" (2007.) i predzadnjim "Here's to Taking it Easy" (2010.), zbirkom pravog countryja i južnjačkog rocka, no oba blijede u usporedbi s Muchacho koji je svakako raznolikiji, smisleniji i prokrvljeniji, od svih dosadašnjih. Izašavši iz klasičnih country i americana okvira, cijeli album zvuči vrlo vrlo bogato i panoramski prostrano. Uvodna "Sun, Arise! (An Invocation, An Introduction)" i njena varijacija s kraja "Sun's Arising (A Koan, An Exit)" nježni su napjevi za meditativno prizivanje svjetlucavog i kristalnog izlaska sunca uz blagi zvuk harfe, no između korica cijeli je raspon instrumenata i stilova. "Song For Zula" kao da je sišla s Café del Mara u njegovim najboljim danima i idealno je glazbeno društvo za vožnju uz obalu. Popuštanje i otpuštanje, čeprkanje nožnim prstima u mokrom pijesku dok se voda provlači kroz prste. "Ride On/ Right On", zvuči blesavo zabavno s Houkovim uzvicima uh! i oh! u stilu kakve rockabilly zvijezde koji i sami postaju jedan od instrumenata, uz struganje gitara i def u pozadini, no stihovi otkrivaju da je veselo noćno trzanje pelvisom tek utjeha u nedostatku boljega.

Meni najdraža, "Muchacho's Tune", neugodna je i intimna žalopojka iz meksičke kantine. Uz pedal steel gitaru, klavir i tužnu trubu, slomljeni stihovi na rubu jecaja Hey, I’ve been fucked up. And I’ve been a fool/ But like the shepherd to the lamb/ Like the wave unto the sand/ I’ll fix myself up. To come and be with you, zvuče posebno trnovito. A onda dolazi "A New Anhedonia", tiha žalopojka barske mušice dok u ruci polako vrti čašu sa zadnjim gutljajem burbona promatrajući njezino lažno dno. Jer zadnje dolazi neosjećanje. I dok tako ispražnjen pluta u vakuumu i sve je beznadežno isto, čak ni muzika više… ne zvuči.

Od himničnog gospela uz puhačku pratnju do rokerskih žalopojki iz prašnjavog saluna, evo ih, sva lica poniranja i oporavka. Ili da citiram Nathana Huffstuttera iz časopisa Paste, 'battles done and battles lost and battles won purely by virtue of staggering up to chance another blow'. Još jedna priča o alkemiji vlastitog nereda.