U psihologiji se, pod raznim imenima, već gotovo dva stoljeća spominje fenomen kod kojeg riječi u umu subjekta, uslijed neprestanoga ponavljanja, dopiru do točke u kojoj bivaju lišene svakog smisla i, u nekom nategnutom ontološkom aspektu, njihove same biti. Uvijek mi se činilo da bi upravo ta semantička praznina mogla biti jednom od niti vodilja tijekom četrdesetogodišnje karijere engleskog avangardnog vokalista i trubača Phila Mintona koji, pak, tom istom mjestu besmisla pristupa iz suprotnoga smjera. Izvrćući namjenu govornih organa i odbacujući bilo kakvu naznaku artikuliranoga jezika ili govora, Minton kreće od sustava temeljnih, prirodnih zvukova, zatim ga proširuje apsolutno neprirodnim tehnikama koje sežu do granica mogućnosti glasnica, grla i usta, a na kraju od tih pojedinačnih, nerijetko improviziranih fraza stvara jezive, gnusne skladbe.

“A Doughnut’s End” javlja se kao svojevrsna manifestacija i sublimacija svih dosadašnjih Mintonovih solističkih radova, posebno serijala o krafnama, kojima je cilj istraživanje i pomicanje granica ljudskoga glasa i njegove izražajnosti, ali i umjetnikova stanja uma. Vriskovi, siktanje, grgljanje, režanje, hukanje, zviždanje, ojkanje, blejanje, povraćanje… ti se zvukovi najčešće pojavljuju pojedinačno i uvijek a capella, kao nositelji svakog od 15 fragmenata na albumu. No ovoga si je puta Minton dopustio i odmak od apsolutne organičnosti i samonametnutog purizma pa se tako ne libi stvarati harmonije slojevima uzoraka vlastita vokala (“A Feralish Choir”), a posebno se snažnima pokazuju trenutci u kojima mu glas, podvrgnut nadljudskim naporima, puca (“Breaking News”). Takav pristup pojačava uvrnutost dojma promatranja izoliranih segmenata ljudskoga glasanja, dojma bliskog osjećaju stranosti i neljudskosti koji se razvija kad pod lupom, fetišističko-pornografski promatramo dijelove tijela, izolirane od konteksta, dok tako uokvireni razbijaju iluzije kojima čovječanstvo nadgrađuje, sakriva i uljepšava činjenicu da je, kad se sve zbroji i oduzme, samo skup čudnovatih vreća mesa. Osjećaji jezivosti, nelagode, gnušanja pa čak i straha prema zvukovima kojima se služi Minton nisu zato ništa doli znakovi suočavanja sa stvarnošću nas samih.

Nakon nekoliko slušanja, kada se subjekt uspije prilagoditi sustavu vrijednosti u kojem nastaje i živi Mintonova glazba i kada se slegne divljenje vokalnim mogućnostima izvođača, preostalo gađenje otvara put spoznaji ljepote i moći sadržanoj u minijaturama koje, u svojoj iznenađujućoj izražajnosti, nose vrlo jasne poruke - političke i životne. Fascinantan je zato trenutak u kojem se u svom tom besmislu Mintonova stvaralaštva počnu prepoznavati teme i motivi; kada tijekom paradoksalnoga inverza fenomena iz uvoda i usred neprestanoga neartikuliranog ponavljanja spoznamo jezik tamo gdje ga nismo očekivali i gdje ga ne bi trebalo biti. Uistinu jedinstveno.