S vremena se na vrijeme zapitam što zapravo očekujem od nove glazbe, od svake nove pjesme, od svakog novog albuma. Bi li svaki sljedeći album koji poslušam trebao biti revolucionaran i prepun različitih inovacija ili se mogu zadovoljiti i sa zvukom koji mi je dobro poznat i pouzdano ugodan? Nimalo lako pitanje. A onda poslušam album poput "Boom Cranea" Petera Van Huffela koji na neki čudni način zadovoljava oba uvjeta. Dok slušam takvu ploču u potpunosti zaboravim na pitanja koja su me morila pa ona postanu suvišna, a užitak zagarantiran.

"Boom Crane" vrckav je album i debi kakvog bi svaki džezerski sastav samo poželjeti mogao. Trio, u sastavu s Peterom Van Huffelom na alt-saksofonu i klarinetu, Michaelom Batesom na basu i Jeffom Davisom na bubnjevima, upušta se u radosne, moćne izvedbe u kojima se prepoznaju utjecaji iz niza podstilova jazza, ali i neke njihove nove, nečuvene ideje. Nešto staro, nešto novo, nešto neočekivano, "Boom Crane" u najboljim trenutcima postaje utjelovljenjem eksplozije zvuka i specifične, rafinirane izražajnosti, a sve to dodatno je začinjeno mnogim zapletima i iznenađenjima. Glazbenici grade i usmjeravaju glazbu iznenadnim promjenama tempa i neobičnim ritmičkim dosjetkama, istovremeno se igrajući raznolikim džezerskim idiomima. Rezultat takva pristupa fuzija je muzičkih razdoblja i formi, od post-bopa do swinga. Ovo nije free jazz u najužem smislu, ali zvuk trija svakako djeluje oslobođeno! Zato je "Boom Crane" vrlo intenzivno izdanje čija energija ne jenjava kada izrone pokoji grooveovi ili pitke melodije ("On Equilibrium"), niti kada vas bluzerski segmenti odvedu u neku romantičnu i sjetnu dimenziju ("Boom Crane", "Talk to Me"). Isprepliću se sporiji i brži dijelovi, između pojedinih divljih i neobuzdanih fraza iznenada izviru mirne, introspektivne solaže na basu. Dok slušate nepokolebljivo užurbanu "Fast and Furious" počnu vam se priviđati scene u kojima se Tom i Jerry natjeravaju kroz kakav uvrnuti labirint. Teško je povjerovati, s obzirom na kemiju među glazbenicima i iskričavost izvedbe, da nije riječ o nastupu uživo nego o studijskoj snimci. Svirka je tako živopisna da gotovo možete čuti zamišljenu publiku kako plješće između pjesama prekidajući glazbenike i obasipajući ih pohvalama.

Trio će vas možda podsjetiti na neke druge, naoko srodne bendove. Humor i hirovitost koji ispunjavaju glazbu neodoljivo prizivaju Mostly Other People Do the Killing. S druge strane, zauzdavanje rokerske estetike unutar margina jazza, estetike za koju imate osjećaj da će se svakog trena preliti i oteti se kontroli, podsjetit će vas na Led Bib, The Lounge Lizards i The Bad Plus. Da ne bude zabune, Van Huffelov trio ne zvuči poput navedenih bendova, ali njihov je stav veoma sličan. Muziciranje je, baš poput tog prkosnog stava, gotovo bezgrešno. Kao što je čest slučaj kod najboljih izvedbi, svi glazbenici imaju podjednak status: podjednako su prisutni u miksu, podjednako važni u zvuku trija te podjednako zastupljeni u skladateljskim zadatcima. Iako će vam se učiniti da Van Huffelov saksofon dominira, zasluge za takav privid treba potražiti u dobro poznatim i svojstvenim značajkama instrumenta. Saksofon k’o saksofon, glasan i svojeglav. Bez obzira na to, ovo je uravnotežen, vrlo dobro zaokružen i uzbudljiv album bez većih mana.

Sažetak? Jedanaest odličnih pjesama odsviranih u otprilike sat vremena čine "Boom Crane" zabavnim i konzistentno dobrim izdanjem na kojem je sve kako treba. Kraći sažetak? Užitak, čisti užitak.