Nekako je bilo očekivano da će Peter Buck biti prvi član R.E.M.-a koji će samostalno objaviti album nakon raspada grupe. Gospodin Buck je, naime, od 2008. uz rad s Michaelom Stipeom i Mikeom Millsom našao vremena i za The Baseball Project, Tired Pony i Venus Three, da nabrojimo samo one projekte u kojima je bio 'redovni član'. Očigledno je da čovjek voli svirati i da ne gleda pretjerano na komercijalni potencijal projekata u kojem sudjeluje. Važno je da se njemu sviđa, a ionako je sva egzistencijalna i ina pitanje riješio poprilično odavno.

Znajući za sve to, nije ni čudno da je tek godinu dana nakon službene objave o raspadu R.E.M.-a, svjetlo dana ugledao ovaj album. Dapače, možda je malo i čudno što se to nije dogodilo ranije s obzirom na Buckov pristup snimanju i objavljivanju ovog albuma. Naime, sve je analogno snimljeno u samo pet dana, Buck nije pretjerano širio popis gostiju od ljudi s kojima i inače svira (Scott McCaughney, Bill Rieflin, Mike Mills, Corin Tucker, Lenny Kaye), a album je u limitiranom vinilnom izdanju objavljen za izdavačku kuću Mississippi Records koja inače ima jako zanimljiv katalog blues/funk/afrobeat/gospel/world music reizdanja i kompilacija te jako malo 'novih' izdanja.

Sve su te pretpostavke naslućivale da će ovaj album biti prilično intiman, snimljen 'za svoju dušu', a to se i dogodilo. Već s uvodnom "10 Million BC" Buck nudi na uvid kako će sve tu zvučati do kraja - ova pjesma je klasični, prljavi rock'n'roll s prigušeno-hrapavim vokalom. Potpuno neradiofonična, "10 Million BC" zvuči kao da se Buck s ekipom popeo na stage i počeo jamati evocirajući svu povijest žanra koji je zauvijek promijenio promišljanja o glazbi. Sljedeća pjesma, "It's Alright", zvuk odvlači pomalo u blues vode, ali ipak s pomalo R.E.M.-ovskim zvukom koji se, inače, ne čuje previše na cijelom albumu, ali se tu i tamo pojavi i odigra bitnu ulogu.

I to bi bila definicija albuma u samo šest i pol minuta. Dosta klasičnog rock zvuka, pomalo bluesa, malo manje R.E.M.-a i poneka eksperimentalno nastrojena minijatura. Sve to pomiješate i dobili ste prvi samostalni album nekog člana R.E.M.-a nakon raspada grupe.

Kako to generalno zvuči? Jasno mi je da bi mnogi mogli reći kako ovaj album ne bi ni poslušali da se ne radi o Peteru Bucku. Nema ovdje nikakvih senzacija, a njegov glas i stil pjevanja vas lako može natjerati da prekinete preslušavanje i prije nego album dođe do kraja. No, već nakon par slušanja u ušima će vam se zadržati "Nothing Means Nothing" koju vokalom nosi Corin Tucker, ar-i-em-ovska "Nothing Matters" ili rock/blues "Give Me Back My Wig", inače obrada Hound Dog Taylora. Svi ljubitelji američkog gitarističkog zvuka naći će još komada za sebe ("Hard Old World", "So Long Johnny"), a sve u svemu je ovo album koji se može smatrati nekakvim nastavkom ili početkom druge faze Buckove karijere. Iako se album ne razlikuje puno od onoga što je do sada radio sa side-projektima pa se ne može baš nazvati 'početkom', ipak se prilično udaljio od R.E.M. zvuka pa je i pomalo jasnije zbog čega se grupa razišla.

Za očekivati je kako ćemo Buckovo ime sljedećih godina često sretati u različitim projektima i svakako je lijepo vidjeti da ovom 57-godišnjake energije očigledno ne nedostaje. Sad samo ostaje za vidjeti hoće li nam se, i čime Stipe predstaviti u budućnosti, a nekako se najviše veselim eventualnom Millsovom autorskom materijalu. Nakon svih godina uživanja u njegovim back-vokalnim dionicama, zaslužili smo čuti taj glas u naslovnoj ulozi.