Nakon 14 godina djelovanja, Peter Brötzmann nedavno je najavio umirovljenje svoga čikaškog tenteta. Razlozi koje u svojevrsnom oproštajnom pismu navodi taj njemački veteran i jedan od najvažnijih predstavnika europskoga free jazza vezani su uglavnom uz financijske probleme i recesiju. Ništa čudno s obzirom na to da takve situacije obično prvo i najviše pogode područje kulture, a posebno one dijelove koji se odnose na avangardne, marginalizirane i hermetične oblike umjetnosti. Čak i u zapadnom, 'kulturnom' svijetu! Osim tih, tehničkih razloga, Brötzmann spominje i svojevrsni zamor materijala koji se manifestira stvaranjem rutine u svirci članova tenteta i pomanjkanjem novih ideja. Drugim riječima, osjeća da je vrijeme za promjenu. Jasno je da takvi problemi vezani uz kreativnost mogu biti pogubni za stvaralaštvo bilo kojeg sastava, no posebno su osjetljivi ako je riječ o improviziranoj i slobodnoj glazbi pa je odluka o prekidu ovog projekta razumljiva.

Ipak, niti jedan od spomenutih problema nije moguće primijetiti na ovom, očito posljednjem izdanju desetorice izvođača (s jedanaestim, pridruženim članom). Dvostruki album "Walk, Love, Sleep" prezentira nam Brötzmanna i ekipu na vrhuncu stvaralaštva te istovremeno postaje i klimaks i epitaf za ovaj sjajan sastav, jedan od rijetkih velikih (po broju članova) i iznimno moćnih ansambala u free jazzu. Saksofonist i vođa Brötzmann okupio je još jednom kremu čikaške i europske free jazz i improvizacijske scene: dva bubnjara i perkusionista, Paala Nilssen-Lovea i Michaela Zeranga, čelista Freda Lonberg-Holma, kontrabasista Kenta Kesslera, tubista Pera Åkea Holmlandera, saksofonista i trubača Joea McPheeja, tromboniste Jeba Bishopa i Johannesa Bauera te saksofoniste Matsa Gustafssona i Kena Vandermarka. Mnogi od članova sviraju više od jednog instrumenta pa tako u pojedinim segmentima možemo čuti, primjerice, Vandermarka i Brötzmanna na klarinetu, ali i Lonberg-Holma kako se služi elektroničkim efektima i semplovima.

Album je kao i većina izdanja tenteta sniman uživo, ovoga puta u klubu "Café Ada" u Wuppertalu u Njemačkoj. Snimanje nastupa uživo te pogođena produkcija omogućili su sjajan zapis i prijenos energije i povremenoga kontroliranog kaosa koji stvaraju ovi glazbenici. Svaki je instrument zasebno u zvučnoj slici odlično prikazan, a posebno je dobar posao obavljen kod zajedničkih segmenata u kojima se javlja međuigra, nadjačavanje i nadglasavanje svih jedanaest instrumenata. Sve ove značajke dovode do toga da ovo izdanje može ponuditi doživljaj vrlo blizak iskustvu slušanja ovog koncerta uživo.

Materijal je na albumu podijeljen u tri dijela koja prate tri odsvirana seta na nastupu. Riječ je o bezimenim skladbama koje su uglavnom temeljene na slobodnoj improvizaciji, vrckavoj međuigri i trenutnoj inspiraciji glazbenika te nekim dijelovima skladbi koje je tentet ranije izvodio. Glazba slijedi neki posebni, hipnotički tok te se pojedini glazbenici uključuju i isključuju iz sviranja, bez posebnog navođenja, ali s puno osjećaja i uvijek pravovremeno. Pojedini segmenti materijala pripremljeni su za manje skupine glazbenika unutar samoga sastava. Primjerice, na samom početku prve skladbe ("... to walk in") možemo čuti trio puhačkih instrumenata Sonore koji čine Brötzmann, Vandermark, Gustafsson. Malo po malo, pridružuju im se i ostali glazbenici što će u konačnici dovesti do jednog od vrhunaca albuma. Trenutak je to u kojem prvi put istovremeno čujemo svih jedanaest instrumenata koji pritom nevjerojatnom lakoćom stvaraju strastvenu i divlju glazbu strašne energije. Nepripremljenom bi se slušatelju moglo učiniti da svjedoče zapisu potpunoga kaosa, ali zapravo je riječ o iznimno kontroliranoj i promišljenoj glazbi. Teško je tekstom opisati i prenijeti snagu i maestralnost koju momci dozivaju svojom izvedbom.

Glazbom većim dijelom dominiraju puhački instrumenti što je i očekivano s obzirom na njihovu zastupljenost, a ritamska sekcija zadužena je stvaranje kohezije među njima. Nepravedno bi bilo reći da je to jedina uloga bubnjara i kontrabasista. U posebnim trenutcima i ritamskoj se sekciji dopuštaju slobodniji izleti u kojima glazbenici demonstriraju moć vlastita stvaralaštva i duboko razumijevanje za glazbu koju sviraju.

Tijekom albuma česti su i solistički dijelovi glazbenika, različite kombinacija naoko 'normalnijih' kvarteta i dueta glazbenika, itd. Tranzicije i transformacije iz pojedinih formacija u druge postaju i same dijelom glazbe, a uvijek su izvedene savršeno. Kroz takav pristup postaju jasni svojevrsni dualizam tenteta kao i postojanje dva lica Petera Brötzmanna. S jedne strane vidimo njegov liricizam i osjećaj za stvaranje smirenijeg, introspektivnijeg free jazza (posebno se tu ističe suradnja s Joem McPheejem), a s druge strane erumpira, snažno poput kakva vulkana, njegova pankerska strana koja ga je pratila od ranih dana ("Last Exit"). Dio uspjeha i značaja Petera Brötzmanna leži upravo u načinu na koji je on pomirio i sjedinio te svoje dvije strane, a uvijek je to posebno uspješno činio u nastupima s ovom skupinom ljudi.

Teško je ponekad ovakvu glazbu opisivati potpuno objektivno i nepristrano budući da se ona velikim dijelom temelji i na osobnom doživljaju slušatelja pa je tako realno očekivati da će mnogi ostati i ravnodušni spram ovog albuma. Ipak, sama pojava Brötzmannova tenteta i izdani albumi pripadaju među važnija ostvarenja ovakve vrste free jazza te bi trebali biti nužna lektira za svakoga tko se smatra ljubiteljem toga stila.

Na kraju, iako ovaj album nosi epitet posljednji što pobuđuje i određenu tugu, ne treba sumnjati da ćemo u nadolazećim godinama dočekati i neki novi slični projekt. To postaje jasno ako znamo kakva je hiperaktivnost Petera Brötzmanna koji godišnje u prosjeku surađuje na više od pet albuma. Do tada, ostaje nam uživati u ovom izvrsnom albumu, ali i ostatku, većim dijelom izvrsnoga, opusa Petera Brötzmanna.

www.peterbroetzmann.com