Ono, mlad čovjek nije mogao nego vjerovati u bolje sutra. Naravno, kasnije će se pokazati da je ta vjera bila više rezultat hormona i sputane seksualne energije koja je u kozmetičkim društvenim promjenama i pop glazbi čitala strukturalni smisao kojega tu jednostavno nije bilo. Kao i svaka druga vjera i ova je samo poslužila kao alternativa stvarnom životu.

Odvrtimo film desetljeće kasnije i što imamo? Umjesto jednog Other-mana imamo ih stotine, Latinica je i dalje na monolitu, a i odjeb se lansira s obližnjih zvučnika. Jedine razlike su što Latinicu umjesto nesuđenog precjednika danas vodi Gargamel, dok je zvuk nekada potentnog benda u čijim trash aranžmanima je ležala iskonska energija danas zamijenjen sterilnim sviranjem kurčiću koje tjera na spavanje.

Gle, jedini razlog zašto sam odlučio pisati o ovom live albumu umjesto o nekom americana kantautoru je taj što ga hvale sa svih strana (recenzije se natječu u hvalospjevima jednoj unplugged ploči na kojoj nema ni jedne nove pjesme kao da se u najmanju ruku radi o pronalasku lijeka protiv ćelavosti), a u pitanju je možda najgori live koji sam čuo u životu. Kako se nisam pretjerano potrudio provjeriti tu tvrdnju, daj da to promijenim u najgori live koji sam čuo u zadnjih 5 godina.

Jedini koji me jednako iritirao svojim naglašavanjem stila preko sadržaja? "Live in Dublin" Brucea Springsteena, na kojem je pompozni Boss tako nabildao i nalickao genijalne folk pjesme sa "Seeger Sessions" da je uspio nešto što je bilo apsolutno savršeno pretvoriti u apsolutno Zlo. Nešto slično na ovom ištekanom albumu polazi za rukom i Tibiefovcima. Iako ih zadnjih par godina više ne prate glasine po kojima se radi o očajnom live bendu, nitko ih ne naziva ni virtuozima. Ljudi su postali kompetentni profesionalci koji mogu odraditi posao kada su svjesni svojih dobrih i loših strana. Ovdje nisu.

Nikada se nisam slagao s prijateljima koji su još od trećeg albuma bili uporni u stavovima kako su TBF odsvirali svoje. Ok, s prva dva remek-djela teško se mjeriti, ali zar nije tako u svakom poslu, pogotovo ovom glazbenom? Ono iskonski kreativno što imaš ispucaš u prvim pokušajima, kasnije to eventualno naučiš bolje upakirati. Što je meni osobno bilo više nego dovoljno da i "Maxon" i "Tutnplok" spremim u Hall Of Fame. Nisu briljantni albumi, ali na sebi imaju dovoljno dobrih pjesama da tu i tamo zasluže emitiranje.

Ti prijatelji (posebice jedan uporni veličanstveni ćelavac s kojim sam prije skoro deset godina vrludao po Motovunu urlajući 'ne gledaj me u zjener') su se uglavnom vodili logikom da su momci počeli pisati glupave pjesme i da su se prodali. Po meni, ni jedna teza nije stajala. Prvo, glupave pjesme su njihov zaštitini znak, a drugo, kakva vražja prodaja, zar to što Debeli glumi u reklamama? Ako išta, treba im skinuti kapu što su u kontekstu domaćeg tržišta (ako nešto nepostojeće uopće možemo staviti u kontekst) pronašli načina za živjeti od svoga rada na svoj način. Na stranu i ti smiješni Porini i obožavanje šarolike javnosti, reći da su zbog toga izgubili dodir sa stvarnošću pretjerano je.

Mislim, Gibonni je spodoba jer on stvarno vjeruje da je umjetnik koji mijenja svijet, spašava duše i gladnu djecu, a ja iskreno vjerujem da on uopće ne postoji izvan ove svoje scensko-medijske pojave. TBF-ovci pak još uvijek šljakaju, nisu se đibonizirali usprkos tome što su se previše družili s kraljem papana Lukyem. Nisu barem do sada, jer ovaj live opasno smrdi na đibonizaciju i lukyjanizaciju, zatezanje bora i ispumpavanje sala samo da bi se prikrila neumitna entropija.

Ili to, ili ekipa ne zna odsvirati što je zamislila, ili su izdali album tek da nešto izdaju i dignu koju kintu. Ovo zadnje poštujem, ovo između mogu razumijeti, a na ono prvo se pokenjam. Kladim se na miks drugog i trećeg, a i dalje uporno izjegavam vjerovati u primjese prvoga. I to ne zato što imam problema s probavom.

Zašto kao live nije izašao, po mnogima, sjajni nastup u Lisinskom? Ne znam, ali mi je još manje jasno zašto su pristali da im izdaju loše zamišljen i još gore odrađen koncert iz 'Čvare (hm, možda su htjeli ironično pokazati da su postali takav brend da raja može popušiti svako njihovo sranje - čestitam, uspjeli ste, sad ste dužni piće pot listi jer vas je jedina shvatila). Svježije pjesme poput "Fantastične", "Lud Za Njom", "Data" zvuče jednako solidno i u ovim ištekanim aranžmanima kao i na albumima, što je i logično, očito su nastajale u nešto drugačijim uvjetima u kojima se bend s hip-hop matrice potpuno prebacio u pop-rock galaksiju.

Ali, svi stari klasici su jednostavno izmasakrirani. "Yen, Dva" i "Malo San Maka" prvi su šok, njihova preobrazba iz anarhičnih, duhovitih i ponosnih studijskih verzija u ovo koktel/gej/kruzer izdanje ostavlja čovjeka zbunjenim, dok ga nekada moćna "3logija jada" tjera da traži zaklon pred nadolazećom apokalipsom. Stvarno, ovo je najbolje što možete izvući iz ovakvih pjesama u ovakvim uvjetima?

Verzija albuma koju sam slušao sastoji se od dva diska, a ovaj drugi je posebice bolan. Opet se da proći kroz "Papilovu" i "Smak Svita", pjesmuljci su to koji i na studijskom albumu imaju sličan umirujuće-zabavni prizvuk. Čisti konformizam u najboljem izdanju. Ali, završne četiri pjesme ubijaju svaku želju u čovjeku da ovo ikada više posluša.

Kako jedan hit poput "Život je Lijep" može zvučati ovako nezanimljivo? "Genije", otrgnut od jednostavnosti dance ritma i disco prizvuka, napet je poput Shyamalanova filma u kojem biljke tjeraju ljude da se bacaju pod motorne kosilice. "Odjeb je Lansiran" nepovratno vas lansira u san, a izvedba "St Stanja Uma" uvjerljiva je poput glume Ane Vilenice. Nakon dva slušanja lansirao sam odjeb ovom nesretnom albumu, a kada sam par dana kasnije od Kuma, čovjeka ovisnog o domaćoj glazbi, čuo da je i njemu ovaj snimak dosadan do boli, nije mi preostalo ništa drugo nego iskoristiti Pot listu i objaviti ovu poruku urbi et orbi, kako bi dao do znanja da postoji i mala skupina ljudi koja smatra da ovo nije ni album godine ni karijere, ma koliko Gall bio lud za njiiiim.

Kako me ipak boli pljuvanje po dragom bendu, za kraj ostavljam i nekoliko riječi hvale. Naveo sam to u više prilika, a ponovit ću opet, TBF su bez ikakvog premca najbolji bend samostalne države Hrvatske. Nikada nisam bježao od hiperbola, pa me nije sram reći ni da su rame uz rame s najboljim novovalnim uradcima ex-Yu scene. U biti, Sale Antić je, što se seciranja stvarnosti tiče, nešto najbliže Johnnyu što smo ikada imali. Opet, Johnny nije znao svirati, ali je barem u bend doveo ljude koji su legendarne live zapise učinili više nego slušljivima.

Sad, jasno mi je da ljudi imaju pravo raditi sa svojim pjesmama što žele, ali u neku ruku to je isto kao da ja sutra imam klinca i od malih nogu mu pjevam Hajdukove pjesme, oblačim ga u Ibričićev dres, učim da mrzi purgere, savjetujem mu da je bolje da novac troši na gostovanja po Vinkovcima i kladionicu nego na npr. usavršavanje i poboljšavanje uma, tijela i duha. Ono, čak i kada koristim svoje bogomdano pravo da napravim debila, ipak je on, usprkos svemu, debil. Ali, hej, barem ima ekipu oko sebe.

STO LJUDI STO ĆUDI:
soundguardian, slobodnadalmacija.hr, dnevnik.hr, terapija.net

www.myspace.com/thebeatfleet

www.tbf.dalmatino.de