Ima albuma koje mjesecima sumanuto slušam bez da im se predam do kraja, to su oni s čijim se autorima ne mogu odmah poistovjetiti i oni koje nesvjesno izbjegavam razumjeti ili si umišljam da ih razumijem po nekom melodijskom ključu. To pasivno slušanje povremena je navika koje se užasavam i koje se s godinama pokušavam riješiti. Recimo da si to mogu dopustiti s raznim instrumentalnim albumima, često ih koristeći samo kao pozadinsku kulisu za raznorazne (ne)aktivnosti, ali skoro uvijek postajem pomalo opsesivan kada su u pitanju riječi i stihovi. Volim ih imati ispred sebe, na ovitku ili monitoru. Čak i kada su kristalno jasne i nedvosmislene.

"Kaputt" od Destroyera uspio sam mjesecima slušati samo kao podlogu, ne razmišljajući o čemu Daniel Bejar razglaba u tim prozračnim 80s AOR numerama koje su me podsjećale na nevina vremena kada nisam bio svjestan glazbe koja je svirala s radija. Njegov glazbeni zaokret zasnivao se na prevladavajućem korištenju sintesajzerima i saksofona što je njegove pjesme pretvorilo u uvrnutu verziju soft rocka osamdesetih. Naša je Sanela onda zapisala: Bejar je isporučio album u kojem se neobavezno uživa neovisno o prilici: bit će to podatan soundtrack kako za vožnje autom, društvena zadovoljstva i poslovna očajavanja tako i za romantične eskapade i postkoitalni blues. Kao da se radi o najnormalnijem indie albumu! A bilo je i njoj jasno da je ta ugodna prozračnost samo maska i to ona kojoj nije bilo lako odoljeti. "Kaputt" je u biti bio opasan, mračan i u samoj srži daleko od ravnodušne AOR ljige. Koketiranjem sa soft rock zvukom osamdesetih Bejar se, u bijelim lanenom kompletiću, cinizmom borio protiv neminovne depresije. Svejedno, bilo je dovoljno pustiti album, zapaliti cigaretu i uz čašu vina sjesti na terasu. Prazne glave.

No, da se ovo ne bi pretvorilo u još jednu lamentaciju o albumu koji već ima svoju recenziju, vrijeme je da prijeđem na uistinu prozračnije i nešto lakše teme. Uvod se malo prolongirao, ali kriv je bio taj saksofon i kriv je taj novopronađeni senzibilitet za pop zvukom osamdesetih s kojime sam mislio da baš i nemam neke veze. Uostalom, već ste ovaj tjedan imali prilike čitati Matijinu recenziju albuma škotske synthpop senzacije Chvrches, a još mi je uvijek teško vjerovati da mi je "Everything is Embarrassing" od Sky Ferreire jedna od najboljih pjesama godine. Ispada da će uskoro i Tonći Kožul imati što čitati na pot listi.

Bend DIANA iz Toronta zaintrigirao me kada sam doznao da iza njega stoji saksofonist Joseph Shabson koji je svirao na spornom albumu Destroyera. Svi oni sastojci koji su "Kapput" činili pomalo uvrnutim i ciničnim, ovdje su u službi jednostavnih i neodoljivih ljubavnih pop pjesama. Bend su prvotno pokrenuli Shabson i Kieran Adams koji su ujedno i autori svih pjesama, a njima se naknadno kao pjevačica pridružila Carmen Elle iz Army Girls. Iako na trenutke mogu podsjetiti na Chvrches ili čak na genijalne Chairlift u njihovim Fleetwood Mac eksploatacijama, atmosferi na njihovom prvijencu "Perpetual Surrender" možemo slobodno pridodati chillwave predznak. Tu su još i eterični Cocteau Twinsi, ali i pokoji kasnopopodnevni smooth jazz ugođaji tete Sade.

Kraj kolovoza bio je idealan datum za izdavanja ovog albuma, ali kako je pot lista dugo bila na remontu čini mi se da mu je možda već istakao rok trajanja. Vratili smo sat i skratili dan, a ove pjesme su u ušima slušatelja trebale sazrjeti taman negdje na bablje ljeto, kao idealan soundtrack za ozbiljnu inventuru ljubavne veze. Tekstopisci nisu nimalo dvosmisleni i očito je da na "Perpetual Surrender" doslovno streme za trajnom predajom u ruke sigurne ljubavne veze. Stihovi su razoružavajući, ali istovremeno traže ozbiljan odgovor: Baby, I know you're terrified / I want to let myself go / but before I give it all to you / You need to let me know / Am I wasting my love on you? Ili: Now’s the time for believing/ Lay your hands on me I need healing - pjeva Carmen u "Born Again" koja preuzima ulogu najvećeg hita s albuma i kao besramna posveta najljepšoj strani popa osamdesetih.

Nećete moći vjerovati da album traje samo tridesetak minuta i da ste prošli kroz samo sedam pjesama i jednu ambijentalna odjavu koja spokojno zaokružuje melankoličnu atmosferu materijala. Čaša vina i cigareta će vam možda dobro doći, ali uz "Perpetual Surrender" najbolje paše zagrljaj voljene osobe.

I znaj, neće bit ironije za kraj.