Prvi put kad sam čuo glas Fina Greenhalla bio sam preplavljen slikama oblačnog neba. Iz neba nije padala kiša. Nije bila jesen. Osjećaj je bio vezan uz ljetne dane prije kiše s teškim oblacima koji su stajali na horizontu. Onaj trenutak kada još nema vjetra. Samo osjećaj promjene, ali i topline. Nisam nikada uspio dešifrirati jesu li slike bile potaknute prošlošću ili vizijama budućnosti.

Čini se kao da smo prošli dalek put od prvog Finkovog albuma "Fresh Produce" i pjesama poput "Break n Enter". Još 2006. Fin je odabrao novi mod prezentiranja svog glazbenog umijeća. Miksete i gramofone i sekvencere zamjenio je akustičnom gitarom i glasom koji je istovremeno ili barem naizmjenično i bas i bariton. Blues modernog vremena duboko ukorjenjen u genezu žanra. Teme: žene i život. Izvedba: pretežno akustična i ogoljena. U vremenu kada sve više glazbenika fura simfonijske orkestre i entourage studijskih muzičara kako bi pokazali svoju zrelost i kompozicijska umijeća Fink šalta u rikverc punom snagom i pokazuje kako se s manje može stvarati čuda.

Novi album "Perfect Darkness" najdalji je od okvira urbanog. Pjesme na njemu su primjerenije pustom otoku nego kvartovskom štekatu. Bilo da je riječ o "Honesty", "Warm Shadow", "Who Says" ili "Foot In The Door" dobija se dojam osamljenosti i daljine. Možda ne toliko tuge koliko melankolije. Utoliko je zanimljivo da se upravo na ovom albumu nalazi "Fear Is Like Fire" koja zvuči toliko grunge da je to gotovo perverzno. Ova pjesma bi se s malo truda mogla ugurati na Temple of the Dog ploču.

Svaka Fink ploča do sada je bila iznadprosječna u totalitetu svjetske glazbene produkcije. No, svaka je u svojoj ukupnosti imala trenutke kojima bi se lakše i češće vraćali. Ovdje bi to nekima poput mene mogli biti "Yesterday Was Hard On All Of Us", naslovna "Perfect Darkness" i "Wheels". "Wheels" sa svojom prividnom jednostavnošću posjeduje microgroove koji će u bilo kojem trenutku preuzeti duh i tijelo. Mini čin egzorcizma. "Perfect Darkeness" pak posjeduje kontemplativnu notu koja možda ipak nedostaje zadnjem Radioheadu. Nešto što će blijedo gledanje u oštećen zid pretvoriti u spoznaju da ništa nije savršeno i da ništa nije samo tama i da to tako mora i treba biti. "Yesterday Was Hard On All Of Us" je ultimativna sjetna dizalica. Budnica s vinutim refrenom.

Koliko god bio oblačan, Fink nikada nije rezigniran u svojoj sjeti. Njegovi albumi nisu na relaciji sjest-plakat. Možda malo, ali većina njegovog glazbenog govora je as u rukavu tamno sivog odjela koji nudi preokret na bolje.

"Perfect Darkness" još uvijek nije prizvao kišu u moje misli već, kao i predhodna tri Finkova albuma, i dalje nudi osamljeno utočište ako do nje dođe.

www.ninjatune.net/fink
www.finkworld.co.uk