Bio bi pravi doživljaj čuti i vidjeti performans Davida Thomasa, konstantu sastava Pere Ubu - Mick Jagger pored Davida Thomasa izgleda kao naborani hiperaktivac koji je ponovno popio krive tablete. Thomasova neurotična gestikulacija i artikulacija nije komercijalne prirode, štoviše, u stanju je svojom netipičnom izvedbom rastjerati manje upućenu publiku, izazvati kontraefekt. Ionako pomalo grotesknog izgleda, Thomas dodatno plijeni pažnju naglim pokretima što daju vidljivu formu psihotičnim melodijama (Thom Yorke ima sličnu koreografiju i ništa čudno ako tu netko nekoga kopira).

Premda djeluje od 1975. ("Lady From Shangai" im je sedamnaesti studijski album), Pere Ubu uspješno uspijeva zadržati svjež dah i zvučati sasvim novo slušateljstvu. Uzmite, primjerice, Einstürzende Neubauten, Doorse i Depeche Mode u najboljim godinama, promućkajte ih i naglo ulijte u uho - čut ćete Pere Ubu ili nešto nalik njima. Svi članovi pripadaju starijim generacijama, no to ih nimalo ne sputava u poigravanju žanrovima; poput ingeniozne mladeži, ne ustručavaju se upuštati u rizične kombinacije i pritom ne igraju na sigurne karte. Nisu plagijatori (ni inovatori), samo su dozlaboga naslušani i nekako skloni dobitnim glazbenim kombinacijama; stvaraju rijetku verziju eksperimentalnog rocka i pritom zvuče kao čista, nezavisna avangarda što je najvjerojatnije snimljena spontano, možda već u prvom pokušaju, bez dodatnog prilagođavanja i dotjerivanja zvuka. Uvodna "Thanks" izaziva u meni ponizno divljenje, dok ostale skladbe ("Free White", "Feuksley Ma'am, The Hearing"...) do samog kraja dodatno potvrđuju prvotnu opčinjenost.

Već dugo mi neki starići nisu odmah zazvučali tako mlado i gipko, prirodno i poletno.

Mogao bi album "Lady From Shanghai" poslužiti kao soundtrack za noir film u kojem se pomoću intrigantno uznemirujućih i milozvučno maničnih melodija prikazuje zagušljivi kabaret ili otvorena urbana džungla, surova i primitivna atmosfera divljine. Iako siječanj još traje, meni je ovo definitivno album mjeseca.

www.ubuprojex.net