Oddisee People Hear What They See Mello Music 2012.
"People Hear What They See" je zapravo jedan nepretenciozni vladar iz sjene na zalazu ljeta, potpuno u koraku s vremenom, a bez pogubnog djelovanja na živce. Ako u njemu i ima nekih underground eksperimenata, oni nisu korišteni iz ekscentričnosti nego za postizanje harmonije, a to cijenim. Profesionalnost uvijek odnosi pobjedu. Točka.
Mislim da su se karte za ovogodišnji Soundwave bile rasprodale još u travnju, svibnju, tako se bar sjećam da su mi rekli kad sam se mrtva-hladna pojavila u Eventimu tražeći svoj ex-Yu upad. Ne znam da li je na kraju uopće bilo kojeg Hrvata na festivalu, ili barem ne-Engleza, ali sam sigurna da su barem kamen, maslina i drača imali prilike slušati uvjerljivo najbolji line up ovog ljeta u Dalmaciji.
Jedan od glavnih headlinera, uz De La Soula, bio je Ghostpoet čiji me "Peanut Butter Blues & Melancholy Jam" svojevremeno bio toliko zarazio da ga i sad, u kombinaciji s kadrovima iz foršpana za novi Dredd, čujem kao anksioznu slowmotion pozadinu svaki put kad poželim upregnuti mozak ne bih li shvatila o čemu ti bankovni analitičari zapravo pričaju.
Ali, ovdje nije riječ o Ghostpoetu nego o jednom drugom gostu festivala kojemu se domaći ambijent toliko svidio da je u njemu odlučio napraviti svoj novi video spot. Jednu od tih Mediteran-kakav-je-nekoć-bio impresija prenio je na svoj blog što će morati označiti novi moment u svijetu američkog hip hopa.
Oddisee je dio scene već dugo, uglavnom djeluje unutar svog benda Diamond District, a "People Hear What They See" mu je prvi solo album koji ujedinjuje njegove dobro poznate glazbene sposobnosti, produkcijske vještine i liriku na nešto višoj razini od one što bi je čovjek od ikoga očekivao ili tražio. Takvim pristupom, koji, da odmah u startu kažem, nije nimalo zvukovno senzacionalan ili poetski dramatičan, postigao je jedan posebni blagi ugođaj bez zadržavanja, koji, i kada primjeti neku zanimljivu sekvencu, samo skrene pogled i ide dalje.
I u svim tim naoko predviđenim trenucima Oddisee je uspio unijeti pregršt bogatih detalja koji se stalno javljaju i raspršuju u osnovnom ritmu; od prigušenog stadiona u "Ready To Rock", funka i soula u "That Real" i "Let It Go" do mainstream potencijala u "American Greed" koji zvuči kao da će njegove čvrste stavove o socijalnoj slici Amerike svako malo poklopiti neki klavirski pripjev iz novog hita Tiniea Tempaha (što čak nije tehnički posve nemoguće s obzirom na Oddiseeve DC-London relacije).
Čitav album zapravo zvuči kao neki suvremeni jazz, samo bez jazza, hvala bogu. Vrlo je organski i bez onih virtuoznih instrumentala kojima se moramo diviti, izveden s mnogo priče, ali ne onakve koju moramo pokorno slušati, nego onakve koja se kotrlja preko ritma kao postojano mrmljanje samom sebi u bradu (što je dobro jer... 'So I've learned to be quiet, cause loud don't always mean live').
"People Hear What They See" je zapravo jedan nepretenciozni vladar iz sjene na zalazu ljeta, potpuno u koraku s vremenom, a bez pogubnog djelovanja na živce. Ako u njemu i ima nekih underground eksperimenata, oni nisu korišteni iz ekscentričnosti nego za postizanje harmonije, a to cijenim. Profesionalnost uvijek odnosi pobjedu. Točka.