Ipak se nisam suzdržao. Ovo mi je stvarno posljednja fanovska recenzija izdanja koje je ionako namijenjeno samo fanovima. U biti nemam problema s recenzijama ovog soundtracka na bilo kojem drugom siteu. Problem ju je pisati za pot listu. Em sam ove godine pretjerao s Pearl Jamom, em mi imamo tu tjednu top listu 15 izdanja na kojoj uglavnom prevladavaju novi albumi. Čak i kada nam se zalomi poneki soundtrack onda to izdanje nije koncipirano kao best of određenog benda. Što u "Pearl Jam Twenty" slučaju baš i nije potpuna istina, ali o tome nakon pozdrava, poruka i ispričavanja. Iako sam svjestan da se ovo moglo izbjeći, taj nezgrapni one band soundtrackt mi ipak nije davao mira obzirom da o filmu ovdje ne mogu pisati. Morao sam zaokružiti priču. Fanovska obijest.

Bio sam na dobrom putu da ovo izbjegnem. Pogotovo nakon megalomanske akcije s top 100 najboljih Pearl Jam pjesama i projekcije dokumentarnog filma "Pearl Jam Twenty" u režiji Camerona Crowea. Nakon svega sam totalno otupio. Sjećam se da sam odmah nakon izlaska iz kina pomislio – „Srećom još uvijek ne recenziramo filmove!“ Iskreno, jutro nakon projekcije se nisam sjećao većine filma. Mislim, kronologiju događaja sam znao i prije filma, ali očito su prevladale emocije. Biti fan znači biti kronično bolestan. A kada napokon dobiješ lijek postaneš još bolesniji (čitaj: zatucaniji). Dok je LaMario McGee pored mene guštao u svakom kadru, ja sam vrlo vjerojatno izgledao kao tinejdžer na projekciji "Praskozorja". Film sam tek danas uzeo na DVD-u i odmah sam skužio da bi ponovno gledanje moglo samo zakomplicirati dovršavanje ovog teksta. Zato prelazim odmah na soundtrack.

Bilo bi čudno da je glazbeni fanatik Cameron Crowe propustio priliku objavljivanja ovakve kompilacije, ali moram priznati da sam drugačije zamišljao listu odabranih pjesama. Jasno je da nismo mogli očekivati još jedan "Singles" soundtrack, ali obzirom na korijene pojedinih članova benda ne  bi bilo čudno da se na albumu našla i poneka pjesma ključnih predstavnika s legendarne "Deep Six" kompilacije, barem jedna originalna stvar od Mother Love Bone i možda po jednu stvar za svaki važniji side projekt (Three Fish, Mad Seasno, Brad…). No, nakon odgledanog dokumentarca postaje jasno zašto je popis s prvog disca na prvi pogled izgledao samo kao šturi best of benda. Fora je što je u ovom slučaju soundtrack istovremeno i svojevrsni score filma – glazba je istovremeno i u prvom planu, i u pozadini, tj. redoslijed pjesama više-manje prati onaj na filmu. Pjesme naravno nisu studijski originali, nego pažljivo izabrane live i demo verzije.

Nije čudno što je za sam početak izabrana predivna verzija pjesme "Release" s nastupa u Veroni 2006. na kojoj Eddie 15 godina nakon originalne verzije s prvog albuma zvuči potpun oslobođen svojih demona te se osim nesuđenom ocu obraća i pokojnom prijatelju Johnny Ramoneu: Oh Dear John, can you see this now… Nakon nje slijedi sramežljiva live verzija "Alive" iz '90. kada se bend još zvao Mookie Blaylock. Tu su još "Garden" u improviziranoj akustičnoj verziji s prve europske turneje, frenetična izvedba "Why Go" iz '92., predivna izvedba "Black" s MTV Unpluggeda koja je kroz godine nadživjela originalnu verziju, pa "Blood", "Last Kiss" iz Tajvana… (sam Crowe napominje: …sonic quality must be sacrificed in favor of a little bit of history.) Iako je malo čudan izbor pjesme s kojom se naglašava važnost suradnje s Neilom Youngom, možda je upravo live izvedba pjesme "Walk With Me" s Neilovog albuma "Le Noise" u kojoj Eddie preuzima mikrofon dokaz uzajamnog poštovanja i dugogodišnjeg prijateljevanja u kojem se nonić pokazao kao jedan od glavnih mentora uz Petea Townshenda.

Crowe se pobrinuo da izdanje/film učini još zanimljivijim obožavateljima pa je na drugom discu uz live izvedbe iz arhive izvukao demo snimke koje nam bend vrlo vjerojatno nikada ne bi predstavio kroz neko posebno izdanje. Demo snimke iz Temple of the Dog faze ("Say Hello 2 Heaven" i "Times Of Trouble") vrijedni su zapisi, ali su daleko od bizarne lo-fi verzije za pjesmu "The Fixer" za koju je zaslužan bubnjar Matt Cameron koji se pojavljuje i u ulozi improviziranog vokala pa taj kolaž zvuči kao neka odbačena pjesma Johna Frusciante (ako takva uopće postoji). Isto tako će fanovima biti zanimljiva radna verzija za "Nothing As It Seems" na kojoj pjeva Jeff Ament. Tu su još instrumentalne verzije za "Given To Fly" i "Of The Girl" koje su više poslužile kao podloge scenama iz filma, a u istoj službi ima i nekoliko zanimljivih instrumentalnih ideja koje nikada nisu postale kompletne pjesme. Četiri ključne live izvedbe s drugog disca su "Indifference", "Faithfull" (Soundcheck verzija), "Better Man" čiju bolju polovicu jednoglasno pjeva samo publika i završna "Rearviewmirror".

Uglavnom, pot lista je svakako mogla bez ovog prijedloga za tjedni top 15 (drago uredništvo preživjeti ću vaše zdravorazumsko davanje niskih ocjena nečemu što nije pravi album), a svakom normalnom ljubitelju glazbe koji se ne ubraja u die hard Pearl Jam fanove biti će dovoljno da pogleda samo dokumentarac te eventualno uživa u nekom best of live izdanju.

Iako iz njega nisu doznali ništa novo, tvrdoglavi fanovi su vrlo vjerojatno došli i do samog kraja ovog teksta. E pa gori ste od mene!

U biti, dragi fanovi, više ne znam da li je to nesretna slučajnost ili ja živim u zabludi da je užasno nepravedno što se kroz sam film pa tako i kroz soundtrack zaobilazi album "No Code". Ispada da imam totalno iskrivljenu predodžbu o nekim stvarima. A nakon što sam detaljno secirao neke činjenice u knjizi "Pearl Jam Twenty" ispada da je stvarno tako.