The whole world will be relieving

Da li su ovi stihovi 1998. trebali poslužiti kao najava svega pozitivnog što nam se moglo desiti u novom stoljeću? Da li je to bilo samo naivno nadanje ili sarkazam iza kojeg se skrivao nagovještaj katastrofe? Ili je to bila samo mantra kojom se Eddie poslužio kako bi obuzdao svoje osobne demone?

Eh… znam, "Yield" danas već spada pod stare albume. Prošlo je više od deset godina i sumnjam da pronalazak pravog značenja stihova s uvodne "Brain of J" ima ikakve veze s ičime što se dešavalo do posljednjeg albuma.

Pa ipak, početak novog desetljeća članovi Pearl Jama će pamtiti po tragediji s Roskilde festivala na kojem je devet ljudi izgubilo život za vrijeme njihovog nastupa, a neki će ih sve do predhodnog albuma pamtiti kao ekipu koji se zadnjih nekoliko godina više bavila svrgavanjem Busha nego samima sobom. Ali iako su se zvukom sve više približavali srednjoj struji koja se zbog bivšeg predsjednika mogla zakamuflirati bijesom i stavom, mogli su se slobodno prepustiti vjernim obožavateljima koji će zbog svog fanatizma kat-tad postati popularniji od Deadheadsa. Vedder i ekipa su se sami sobom bavili već u devedesetima. Distanciranjem od medija, odustajanjem od spotova i redovnim isticanjem borbe za pravu stvar postavili su standarde koje više nisu mogli ignorirati ni skeptici koji su ih otpisali još na samom početku grunge groznice i svi oni kojima je Vedderovo dramatično jaukanje redovno izazivalo alergijske napadaje.

Bile je to i razdoblje bez producenta Brendana O'Briena, u bendu se pojavio simpatični čiča Boom Gaspar koji je nemilosrdno pilio po tipkama, a Vedder se rastao, drugi puta ženio i dobio dijete. Sonična ostavština Neila Younga počela je blijedjeti već na albumu "Binaural", ali to ionako više nije bilo važno obožavateljima. Spontanost i organski zvuk s albuma "Vitalogy", "No Code" i "Yield" bili bi isporučeni na koncertu ili na jednom od stotine izdanih službenih bootlega. Nisam još upoznao niti jednog prosječnog ne-obožavatelja koji je rekao nešto loše o njihovom zagrebačkom koncertu.

Iako sam fanatični obožavatelj (ovo nije baš profesionalno, ali barem znate s kakvim imate posla) moram priznati da sam jedva dočekao povratak Brendan O'Briena i kraj Busheve administracije. Iako su Pearl Jam s avokadom ponovo privukli pozornost šire publike i medija, nadao sam se da će se s novim albumom vratiti temama i zvuku s "Yielda" i malim skretanjima sa srednje struje. Premjera nove "Got Some" na Conan O'Brian showu isprava nije opravdala očekivanja. Vedder nezagrijanih glasnica i generički hard rock zvuk nisu nagoviještali nikakvu promjenu. Čak ni prve mutne snimke singla "The Fixer" i događaj zbog kojeg su te snimke procurile u javnost nisu najavljivali ništa bolje. Štoviše, neki su obožavatelji zbog puštanja snimke bili ukoreni i zamoljeni da sa svojih blogova brišu postove i link na snimku (Pearl Jam’s got something new going on (but you can’t hear it) + ne baš sjajno iskustvo nakon uobičajenog fanatičnog obožavateljskog ponašanja).

Mjesec dana prije izdavanja albuma započela je žestoka promocija kroz koju se bend na velika vrata vratio na naslovnice časopisa. Intervjui s bendom, producentom, viralna igrica u kojoj je glavni cilj bio sakupljanje devet sličica covera (Pearl Jam’s Backspacer cover art goes more viral than EBOLA) i gomila članaka među kojima se više nisu mogle raspoznati PR intervencije, spontani članci ili neki njihov hibrid (ima i zabavnih: How to sing like Eddie Vedder: An illustrated guide). Nekoliko tjedana prije izdavanja pojavio se klasični desetominutni promo dokumentarac o snimanju albuma. Atmosfera slična onoj s "Single Video Theory", samo što su svi stariji. A neki i blesaviji. Nakon što skužite da je "Got Some" u biti stvarčina i po i usred isječka predivne "Just Breathe" uletava Jeff Ament s izjavom kako on misli da trenutno vani nema niti jedan album s tako (dobrim) riječima. Mislim!? Svaka čast, ali što ovaj doma sluša? "Wooden Jesus" od Temple od the Dog?!? Ignorantu samodopadni.

"The Fixer" zvuči toliko pozitivno da je teško povjerovati u navodni Vedderov sarkazam. "Johnny Guitar" je blesava poput "Pilate" ili "Glorified G", ali je očito jedna od onih koja naposljetku postaje simpatična. "Supersonic" je pop punk minijatura koja je daleko od prljavog zvuka "Habit" ili "Lukin", ali je zato puno bolji izbor od recimo "Green Desise " ili "Get Right". Mike se očito specijalizirao da uletava s neprimjerenim solažama upravo na najljepšim pjesmama ("Amongst the Waves" i "Force of Nature"), a Stone je ponovo pronašao inspiraciju za velike riffove u stilu "In Hiding". Eddie je očito ponovo izmislio samog sebe nakon iskustva sa snimanja samostalnog albuma "Into The Wild" pa su kao očiti nusproizvodi ili filleri proizašle "Just Breathe", "Speed of Sound" i "The End". Nakon nekog vremena popratno šminkanje i orkestracije postaju sasvim normalan dodatak ovim baladama. "Unthought Known" je možda najbolja pjesma na album, preobrazba jedne "Wishlist" u U2 dizalicu. Jesam li već rekao da je "Got Some" u biti totalni zakon?

"Backspacer" nažalost ne skreće sa srednje struje, ali u njoj napokon prolazi idealnu mjeru i mogućnost beskonačnog repliciranja Vedderovih šablona koje kao klasični motivi klapsih pjesama uvijek pogađaju u sridu. Valovi, more, surfanje, strast prema glazbi i konstantna pažnja da ljubav i potraga za zlatnim srcem uvijek ostanu ključni svjetionici zdravom razumu. And yet i'm still holding tight to this dream of distant light… Bez obzira na klasičan pristup i predvidljivost do sada su se skoro svi složili da je ovo najoptimističniji i najzabavniji album u njihovoj sada već dugoj karijeri.

Tko sam ja da im tu sada nešto zbrajam i oduzimam?

Njurgavi fan koji se ionako na sve zakači.