Oni koji me poznaju, znaju da volim Peach Pit. Imam dvije Peach Pit majice koje često nosim, malo sam bendova (ako ikoji) toliko puta gledao uživo, često ih puštam na Studentu i linkam po internetu. U razgovoru o math-rocku, reći ću da su Peach Pit ona vrsta math-rocka kakvu volim. Istu stvar ću reći u razgovoru o noise-rocku ili post-rocku. U svakom slučaju, informacija da ja volim Peach Pit stiže do ljudi u mom okruženju.

Ali u svim tim prilikama, uspio sam naći samo jednu osobu (ne računajući sebe) koja će s istim oduševljenjem reći kako joj je "Sportrock" (Guranje s litice, 2009.) daleko najdraži album ovog trojica (tada četverca). Velika većina ljudi s kojima sam se dotakao Peach Pita i "Sportrocka" bila je spremnija nizati floskule o odsustvu emocija i tehničkoj suhoparnosti nego uvažiti bilo kakav argument o raznolikosti glazbenih ukusa.

"Doviđenja u Calgaryju" je ploča kojom fanovi koji preferiraju stari izričaj Peach Pita dolaze na svoje. "Calgary" nastavlja gdje je stao nikad objavljeni "Music For The Fruitcake" Generation (2000.). Ponovno kao trio, PP sporijim brojevima kao što su "Intro 2" i "Stopping By Woods On A Snowy Evening" vraćaju sjećanja na nojzerski post-rock prvih dvaju albuma "Tricky Slaughter Operations" (self-released, 1998.) i "Suspicious Cargo" (Earwing, 1999.). Stvari "I Want To Be Shot... Into Space... By A Huge Cannon... While I'm Playing", "Here Come The Dragon Riders!" i "Thirty Blows" donose math-rock igru dinamike, ritma i rifova u stilu MFTFG-a, a "Flowering The Desert" i "All Good To Those Who Wait" su kompleksni math-rock brojevi koji su, uz atipičnu "I'll Get You, My Pretty, And Your Little Dog Too!" stvari koje ne baštine prepoznatljivu Peach Pit estetiku iz bilo kojeg perioda (ujedno i moji favoriti).

"Doviđenja u Calgaryju" je album koji je kako konceptno, tako zvukom temeljen u prošlosti. Ako odzdravna poruka sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u imenu albuma simbolizira raskid sa Sportrockom, ne mogu reći da mi je žao, jer bendovi se trebaju mijenjati. Ali nije mi sjelo to što su se nakon Sportrocka odlučili vratiti deset godina unatrag. Album je konceptno vrlo inteligentno smišljen i izveden, i zapravo bi mu htio dati desetku, pogotovo što je Peach Pit (pa i ovaj) na koncu ona vrsta matha i noisea kakvu volim. Ali dajem manje, isključivo zato što sam očekivao nešto novo.

www.peachpit.com.hr
www.peachpit.bandcamp.com