Više ne znam napisati recenziju, ako sam je ikada i znao. A baš sam htio vjerno prikazati kako je Pat Thomas sa svojim Kwashibu Area Bandom snimio najbolji afrički album godine. I koliko god sam pokušavao sve to prebaciti u doc file, nije mi išlo.

Lako je bilo napisati onih par dokumentarističkih fakata. Poput toga da je Pat Thomas bio faca u Gani sedamdesetih i osamdesetih godina, da ga se tada smatralo jednim od najboljih highlife izvođača te da je, za razliku od drugih afričkih izvođača, već tada održavao turneje po Europi i Sjevernoj Americi.

Lako je bilo i napisati da se on u jednom trenutku odlučio ostaviti glazbe i posvetiti drugom životnom pozivu, onom učiteljskom, te da ga je ekipa iz Strut Recordsa nekako uspjela nagovoriti da snimi prvi studijski album nakon gotovo dvadeset godina. Na njemu su radila mnoga imena, prije svih Tony Allen i Ebo Taylor i u svemu tome je uistinu najlakše bilo napisati kako ovaj album ni idejno nije mogao biti loš, a u praksi je ispao još i bolji, ispao je genijalan.

I tu je nastao problem. Nikako nisam uspio objasniti zbog čega je to tako. Pokušao sam pojasniti kako ovaj album ima sve što jedan highlife/afrobeat treba imati – sjajne brasseve, razigrane ritmove, odlične dionice na gitari te povremena ulijetanja orgulja. Ima album i hitove, „Mewo Akoma“ i „Oye Asem“ su stvorene za plesne podije i to nije bio problem napisati, ali nikako da riječima opišem zbog čega su mi ove laganije pjesme toliko dobre.

Taj 'karipski' zvuk (iako je i 'karipski' zvuk u stvari afrički) gitara u „Gyae Su“ i „Odo Adaada“ mi je zakon, ali ne znam kako da pametno napišem zbog čega. A još gore mi je bilo pojasniti zbog čega su „Amehu“, a pogotovo „Me Ho Asem“ najbolje pjesme na albumu. Kod opisa ove prve sam se zapleo u opisivanju međuigre orgulja, gitara i brasseva, kod druge sam napisao mnoštvo gluposti, a samo je referenca da se radi o afro-soul dragulju vrijedna pažnje. Sve drugo je bilo samo za delete.

Pat Thomas nije zaslužio ovakav tekst. Zaslužio je nekog tko bi vam znao reći kako je i zašto njegov vokal sjajan. Zaslužio je nekog smislenijeg, koncentriranijeg autora koji bi znao razlučiti bitno od nebitnog i koji bi se svojim riječima barem malo približio vrijednosti ovog albuma. Zaslužio je nekoga tko bi vam znao reći zašto je ovo album kojeg trebate, da ne kažem morate, slušati u ovim toplim danima jer će vam donijeti osvježenje. Zaslužio je nekoga tko će vam reći da smo iz Afrike opet dobili sjajan album.

Ali nije imao Pat Thomas sreće, barem što se pot liste tiče. Dobio je mene. Koji ne zna više napisati recenziju. Ako ju je ikada i znao. Tough luck, druže Thomas.