Evo nam još jednog benda iz neiscrpnog i stalno rastućeg kontingenta onih koji nikada neće postati veliki ni značajni. Jednog od onih čije ime odmah zaboravite ako ste ga uopće imali priliku čuti, a vjerojatnost za to je isto vrlo mala. Jednog od onih koji zvuči slično kao i nesaglediva gomila drugih koji danas stvaraju glazbu, koji su moderni i koji su se zakačili za nešto što je trenutno u trendu, a sutra možda neće biti. Sasvim sigurno neće.

Zašto onda uopće pisati o takvom bendu? Evo me u napasti da ono što bi po logici trebalo ići na kraj teksta odradim na samom početku, u drugom odlomku, i onda mirno i bez potrebe za lucidnim zaključcima vozim dalje. Teško odolijevam iskušenjima pa ću odmah reći da Brown Recluse imaju nešto što mnogi drugi nemaju. To nije ni originalnost, niti posebna vještina, a bome niti značajan potencijal koji bi ih katapultirao u također sve napučeniji svemir 'iduće velike stvari'. Ne, nemaju ništa od toga, ali imaju neku tajnovitu moć koja me tjera da taj njihov albumčić poslušam otprilike jednom dnevno i da mi to slušanje uglavnom pričinjava zadovoljstvo. Meni dovoljno.

Ovdje je zapravo riječ o mini-albumu. Devet pjesama, a tri su instrumentalne zezalice koje traju kraće od minute i nemaju nikakvu funkciju osim što me "The in Sound" podsjetila na Tigrovu Mast bez psihodelije, bez spaljenosti i ludila i bez virtuoznosti dakle na nešto što nikako nije Tigrova Mast, ali eto, ipak je to nekako bila prva asocijacija, taj crtićki ringišpil moment koji traje prekratko da biste se zaista stigli zapitati što se tu, kog vraga, dešava.

Prva prava pjesma na albumu, "Notorious" ponešto duguje Belle&Sebastian i, oh tako predvidljivo, tu su me dobili, zbog nje sam išao slušati čitav album. Pjesma meni zbilja zvuči kao izgubljena demo snimka omiljenog mi benda, tamo negdje davno, u vrijeme "Tigermilka", a dobro je što mi niti u jednom trenu nije palo na pamet da se besramno trude kopirati, već stvar zvuči kao da je baš ta forma idealno odijelo za nju.

Nakon već spomenute igre na vrtuljku ide "Evening Tapestry" obojana nježnim tonovima tople elektronike i reminiscencijama na Stereolab, jako fino, ugodno, mekano i slušljivo. "Skeletons" je druga priča. Čini se kao da je nastala kao rezultat previše slušanja of Montreala i meni nekoć jako dragih Islandsa koji nikada nisu snimili album koji bi bio uz bok prvom. No, unatoč tim očitim utjecajima, ni ova pjesma nije loša, dapače. Zvuči bolje od velikog broja pjesama ova dva benda, istovremeno je nepretenciozna, zarazna i lako pamtljiva. Ta zašto jednom učenik ne bi nadmašio učitelje?

Još ću koji redak posvetiti zgodnoj "Memory Museum" na koju se može primijeniti sve rečeno za prethodnu, ali ona ima i vesele trubice, a što je više slušam to mi se više čini da je pjeva čovjek koji je po noći ukrao glasove i načine pjevanja Stuartu Murdochu, Kevinu Barnesu i Nicku Diamondsu, spojio ih u jedan pa sada zajebava ekipu dajući im u zadatak da pogode tko zaista pjeva ovu pjesmu.

"Mirror Mansion" opet je na razmeđi svih spomenutih bendova, a ne odmiče daleko ni zaključna "Wax Fangs" u kojoj čujem i malo The Smashing Pumpkinsa iz vremena "Mellon Collie & The Infinite Sadness". Iako sam na tren pomislio da pretjerujem s tim i takvim usporedbama, zadnji me stih u pjesmi ipak ohrabrio i natjerao da povjerujem da nisam baš toliko lud. 'Tell me about your dreams, beautiful as they seem, what do you think they mean, if anything?' Da Brown Recluse nisu bili brži, Billy Corgan bi sigurno napisao taj stih!

Ovo sasvim sigurno nije bend koji će vam postati najdraži na svijetu. Ako vam je neki od ranije navedenih barem blizu te kategorije onda biste im mogli dati šansu. Sva je prilika da će vam se svidjeti, ali kladim se da ih nikome nećete opisivati s epitetom koji bi bio jači od 'zgodno', 'slatko' ili 'fino'. Ni ne treba! Ja sam baš zadovoljan što sam našao novi bendić kojemu ne trebam pisati panegirike i koji će zauvijek ostati debelo ispod broja 100 na listi bendova koje najviše volim, ali ću ga sigurno ponekada poslušati. Možda i češće nego neke vlastite all time favorite i to zato jer je nezahtjevan i zabavan, ali pritom nije glup, prazan niti površan, a to se svakako ubraja u velike kvalitete. Poslušajte ih i vi. Ništa ne košta. Doslovno ništa.

http://brownrecluse.bandcamp.com/album/panoptic-mirror-maze