Palms je jedan od onih projekata koji će zasigurno imati odjek super grupe. Iako se radi o kombinaciji kojoj se malo tko mogao nadati, svakojake maštarije iz oba fanovska kampa dovoljan su dokaz da se u biti radi o križanju iz snova. Spajanje utjecajne i respektirane mainstream metal zvijezde čiji je bend svojevremeno bio jedan od predvodnika onoga što se u devedesetima prozvalo nu metalom s underground metal ekipom koja se početkom nultih proslavila s novinom nazvanom post-metal na kraju je rezultiralo ugodnom prirodnom simbiozom. Zvuk je s obje stane uvijek bio veći od života pa nije čudno što se ta karakteristika prelila i na novi projekt.

Godinu dana nakon razlaza najpoznatijeg post-metal benda Isis tri su se bivša člana ponovno sastala u studiju s namjernom da naprave nešto što nikako nije smjelo biti preslika onoga što su radili s bivšim bendom. Sada je jasno da je bilo nemoguće očekivati stopostotnu mutaciju, a osim toga više je nego jasno da su Jeff Caxide (bas), Aaron Harris (bubanj) i gitarista Bryant Clifford Meyer (gitara) imali više sreće nego super kreativnih ispada.

Uglavnom, nakon što je Arron Harris skužio da Chino Moreno iz Deftonesa džogira po obližnjem brdu, bubnjar je preko Twittera dogovorio zajedničko trčanje. No, bez obzira na brzo sklopljeno prijateljstvo instrumentalna je verzija Palmsa duže vremena čučala na hardu čekajući da Chino završi s radovima na posljednjem albumu matičnog benda, a obzirom na dodatne aktivnosti oko druga dva projekta (Crosses i Team Sleep) pravo je čudo da je na kraju stigao snimiti vokale i za ovaj album.

"…they went and made all the music without me present at all. … The way I write lyrics is that I never write anything before the music." Chino Moreno @ newnoisemagazine.com

Nakon prvih par preslušavanja albuma teško se oduprijeti osjećaju da su vokali doslovno prilijepljeni na instrumentale koji bi bez problema mogli funkcionirati samostalno. Zapravo je to prvotno reagiranje iznenađujuće ako uzmemo u obzir da smo od kada je post-rocka i post-metala sigurno nemalo puta čuli da takvim bendova ponekad nedostaje vokal. Radi se o cinematičnim podlogama koje bi se mogle naći na repertoaru post-rockera/metalca (npr. Tristeza i Red Sparowes), ali je ključna razlika u tome što se Palmsi dodatno oslanjaju na sanjivo i meditativno nasljeđe Slowdivea i Cocteau Twinsa u kojemu se Chino zapravo jako dobro snalazi. Logika materijala počinje funkcionirati upravo u onom trenutku kada prestaje potraga za tragovima Deftonesa i Isisa (iako su oni više nego prisutni) i očito je da se radi o, popularno rečeno, groweru koji slušatelja sporim odmotavanjima i golemim refrenima postepeno udaljava od očekivane postmetalske postapokalipse stvarajući prostor u kojemu ga uljuljkuje i u kojemu ga prema kraju albuma doslovno mazi i poziva na ugodnu introspekciju.

Čak niti za zahtjevnije Deftones fanove Palmsi ne bi trebali biti premetiljav zalogaj ako uzmemo u obzir da je Chino od samih početaka upravo sa sporijim pjesama i svojom karakterističnom ljepljivom i rastaljenom vokalnom produkcijom činio razliku zbog koje je njegov bend uvijek bio iznad i ispred generičkih nu metal galamdžija.

Ukoliko ćemo doživjeti nastavak suradnje bilo bi bolje sve zajedno odraditi s malo više zajedničkog druženja. Kombinacija je očito dobitna. Nedostaje još samo malo kemije.

palmsband.com