Nakon neočekivanog uspjeha prvog albuma "Sorrow and Extinction", koji se ubrzo nakon 2012. proširio i među indie metal publikom, a koja je onda već neko vrijeme aktivno jahala na valu falših black metalaca, postalo je jasno da će svaki novi dugometražni potez doom metal benda Pallbearer biti dobar razlog za prizivanje renesanse podžandra koji se među publikom s eklektičnim sklonostima baš i nije pokazao toliko popularan i propulzivan. Kako bi sve to bilo moguće ni ovaj put nije izostala skoro pa stopostotna potpora kritičara, specijaliziranih i onih manje upućenih, koji su bend pred sam izlazak novog albuma "Foundations Of Burden" nakratko približili statusu koji danas uživa obožavana/omrznuta black metal senzacija Deafheaven. Naravno, visoke ocijene prvog i novog albuma više su nego opravdane, pogotovo ako vam je jasno da se ovi doomeri iz Arkansasa jako dobro snalaze s onime što su naslijedili od velikana podžanra.

Da bi nastavak njihove doom sage bio još uvjerljiviji za producenta drugog albuma izabran je Billy Anderson koji se u posljednjih dvadesetak godina naradio snimajući neke od velikana metala (Sleep, Brutal Truth, Fantômas, Neurosis… pa čak i Red House Painters). No, osim nešto raskošnije i slojevitije produkcije, dinamičnije svirke i sve boljem vokalu Bretta Campbella, velikih promjena u biti i nema pa "Foundations Of Burden" zvuči samo kao potvrđivanje gradiva s "Sorrow and Extinction". Što s jedne strane može biti pomalo razočaravajuće za novopečenu (indie) doom publiku koji ih prati od prvijenca i koja je uvijek gladna nečega novoga, ali je s druge strane dovoljno uzbudljivo za one doom rekonvalescente koji niti ne očekuju drastično odmicanje od tradicije.

Koliko god se skroz mogu prepustiti kilometarskim meandriranjima koje izvode Pallbearer na novom albumu, nakon opetovanog preslušavanja neki mi dijelovi postaju pomalo zamorni. Što za doom metal ne bi trebao biti problem, ali se ovdje u par navrata čini pomalo pretjerano. Možda baš zato što se bend jednim dijelom oslanja na topliji zvuk gitara i traganje za emotivnom katarzom, a ta nastojanja pomalo gube efekt u sumornim i sporogorećima doomerskim kontrama. Najdrastičniji, a ujedno i najkraći predah je balada "Ashes" koja traje nešto više od tri minute dok ostale stvari pojedinačno u prosjeku traju desetak minuta.

Bez obzira na činjenicu što Brett Campbell (vokal, gitara) i Joseph D. Rowland (bas) zvuk benda prvenstveno koriste kao platformu za emocionalno iscjeljenje, u pjesmama s novog albuma su baš kao i na prvijencu prepoznatljivi metalski klišeji, što u lirici, što u samoj glazbi. No, ispada da su iskrene emocije i ambivalentnost u kojoj se sumorna grobna atmosfera doom tradicije suprotstavlja i naposljetku spaja s melankoličnim zvukom prog rocka jednih Crimsona i Floyda upravo ono što ovaj bend čini pristupačnijim široj publici.

Iako i u ovom mom pokušaju izgleda tako, nema potrebe da na kraju ponovo ispadne važnija nezaobilazna rasprava o bendovoj autentičnosti i upitnom koketiranju sa širom publikom. Da i ne spominjem pretjerano naglašavanje njihovog eventualnog revolucionarnog doprinosa podžanru. Pallbearer imaju dva sjajna albuma i vrlo vjerojatno su odgovorni za razbuđivanje određenog broja starih i privlačenja novih doomera, ali ne bih rekao da se u njihovom slučaju radi o nečemu revolucionarnom za doom metal, ali ni o nečemu opasnome ili uvrjedljivom za iskonske doom fanove.

Za kraj ću kao i kod recenzija prvog albuma ponovo spomenuti album "The Inside Room" benda 40 Watt Sun doom veterana Patricka Walkera kojega kritičari prečesto zaboravljaju prilikom glorificiranja rada Pallbearera. Ma što god dečki iz Arkansasa rekli kada se njihov rad uspoređuje s onim Patricka i njegovih bendova.