“Nyanza”, treći album kenijsko-engleskog benda Owiny Sigoma Band počinje prigušenim, zlokobnim zvukovima rafalne paljbe i nagovješćuje kontinuitet eklektičnoga, neskriveno introspektivnoga zvuka s prethodnih izdanja kolektiva. No riječ je o svojevrsnoj varci jer pucnjava uskoro prelazi u meki, topli spoj kenijske narodne glazbe iz plemena Luo i mutirane verzije indietronice koji, praćen gorko-slatkim stihovima o prevrućem Nairobiju, priprema pozornicu za ostale pjesme. Upravo se tim kontrastom začudne bezbrižnosti glazbene podloge i potencijalne opasnosti scenarija koji pratimo, o “bijegu” iz Londona do kenijske pokrajine Nyanze i natrag, stvara dominantna crta atmosfere albuma dok se slušatelju pred očima nižu slike ugodna, zanimljiva putopisa. Kao da akteri priče ne mogu suspregnuti radost povratka mističnosti i primordijalnosti Kenije unatoč svim problemima koje susreću tamo gdje su bijeg od civilizacije i egzaltirano putovanje jedno te isto.

Kad na “Luo Land” i “Changaa Attack” igru preuzme plesni, jungleom obojeni ritam, postaje jasno da će to veselje zbilja biti nemoguće spriječiti u preplavljivanju i bojanju svake odsvirane note. Pritom fragmenti kenijske glazbe zadržavaju svoju prepoznatljivost pa makar bili uklopljeni u nametljivi i nesmiljeno zapadnjački okvir. Fini balans početka ploče i osjećaj odsustva jeftine kulturne aproprijacije pojačat će “Owour Won Gembe”. Ta se pjesma, minimalistična, ispunjena samo vokalom i zvukovima nyatiti-lire Josepha Nyamungua, uz tek lagani ambijentalni upliv elektronike, profilira kao glavni argument u prilog stvaralaštva Owiny Sigoma Band jer predstavlja vrlo upečatljivi rezultat sraza tradicije i suvremenosti. Melting-pot kao izraz danas nosi uglavnom negativne konotacije, Angela Merkel multikulturalnost je proglasila mrtvom, no sve to pada u vodu pred naletom nesputane energije koju u sebi nosi “Nyanza” na pjesmama poput “Tech 9”. A nakon što se apsolvira najočitiji sloj muzike, dodatnu dimenziju field recordinga pažljivije će slušanje otkriti u topotu kiše, glasanju kokoši i raspršenim ljudskim glasovima koji su slučajno zabilježeni tijekom snimanja albuma.

Iako sam na prvu zbog relativnoga pojednostavljivanja materijala i odmaka od minimalizma i eksperimentalnosti bio sklon proglasiti ovo izdanje slabijim od prethodna dva, pažljivijim se slušanjem pokazuje da se bend vijuganjem po utabanim stazama bliskima popu zapravo u potpunosti približio točnom, magičnom omjeru svih žanrova koje u glazbi miješaju. Svi su ti elementi, a ima tu duba, plemenske glazbe i tehna, podjednako zastupljeni i stopljeni u homogeniziranoj, bogatoj smjesi. To vrijedi čak i kad pjesme poput “I Made You/You Made Me” na trenutke zvuče kao da bi u potpunosti mogle razvodniti afričke komponente do razine pukog sempliranja. Svaki dojam neujednačenosti i osjećaj da su neke pjesme bliže kenijskoj tradiciji, dok druge pokazuju veće oslanjanje na zapadnjačke trendove, samo je privremen i prolazan: ovaj je album podjednako izvorno engleski i kenijski, svačiji i ničiji.