Nego, čemu cijela fama oko te moje zamišljene neispričane priče? Jer jedino tako sebi mogu približiti tu fenomenalnu senzibilnost kojom Ovlov na toliku distancu uspijevaju oslikati splet osjećaja koji variraju između uživanja u krhkim momentima spokoja i sreće te čežnje za nekim bezbrižnim danima u kojima ćemo otkrivati sitnice jedni o drugima, kao što svaki puta otkrijem neku sitnicu, nesavršenost ili osjećaj slušajući "am". Da se razumijemo, ovi momci iz Connecticuta su zvukom daleko od melankoličnih indie bardova Srednjeg Zapada ili drvosječa mekog srca pacifičkog Sjevera; oni na rijetko spretan način spajaju najpjevnije indie pop melodijice sa šumovitim slojevima distorzije i feedbacka, neprestano se vrteći unutar nekog trojstva na relaciji punk-shoegaze-pop, opasno se približavajući rubu (tim uzbudljivije)  a da se ni u jednom trenutku centrifugalno ne katapultiraju u nekom dominantnom smjeru. Fenomenalno melankolični i sanjivi uvodi stvari poput "Blue Baby" ili neprocjenjive "Moth Rock" nekim se iskonski jednostavnim zamahom pretvaraju u gotovo premutne zidove zvuka u kojima se utapa pomalo klimavi, nesavršeni vokal a da pritom pretjerano ne gube prizvuk tog metaforičkog poznog ljeta koje mi se neprestano javlja u mislima.

Za ovu hiperromantičnu sliku koju stvorih o ovom toliko običnom i toliko posebnom komadu glazbe zasigurno je kriv moj frend Kuks koji mi je album preporučio u najvećem žaru tijekom  tih nekoliko dana našeg  romantiziranja čitave scene nekih sitnih bendova koji su iznikli iz tih malih zaboravljenih gradića ruralnog SAD-a; u tim momentima mentalnih putovanja mi se poput otkrivenja ukazao cover ovog albuma (neliječeni sam snobovski fetišist što se toga tiče) koji toliko jednostavnom i banalnom fotografijom opisuje vjerojatno sve što si predočavam o toj muzici: ruralni krajolik, pomalo tmurno nebo prije ljetne kiše, visoko bilje, usamljena bandera i električni vodovi, osoba u daljini. Kadar je pomalo slučajan, pomalo nezgrapan, baš kao i muzika, istovremeno je  sugestivan, snažan, iskren i prekrasan. Baš kao i muzika.

„The same thing that happened in the very place years ago, that moment which happened to all of us in spite of the absolute linearity of time, happened again – the rain started suddenly. We ran, as we did back then,  to seek shelter under a tree. The bed of rusty and dry leafs we sat on reminded us on the upcoming bleakness of autumn. The thunder rolled in the distance as if it was somehow disapproving our choice of a shelter.  We ran underneath a bridge as we did back then. The smell of rain left us standing silently. Leaning on each side of a pillar we gazed into each other – and nothing more.“

- The story we never wrote, but we all lived through