Nije toliki problem što ponovo kasnim, nego što nikada ne mogu biti siguran da se u trenutku pisanja o posljednjem izdanju Marinade kod Zdenka "Slušaj najglasnije" Franjića već ne nalazi novi materijal ovih Riječana koji su od 2006. do danas naredali 13 albuma. Teško da bi i u taj broj bio siguran da Horvi s terapija.net-a predano i redovno ne prati Franjićeva izdanja. Osim preko putujućeg "Slušaj najglasnije" štanda i recenzija na Terapiji, do sada je bilo teško doći do konkretnih informacija o aktivnostima ovog hiperaktivnog benda. Iako su odnedavno aktivirali Facebook i Bandcamp stranice, nekako sumnjam da će biti dovoljno ažurni/dosadni s objavama. Više je nego jasno da je ekipa iz Marinade sama sebi dovoljna, ali siguran sam da bi se broj blaženih osmjeha malobrojne i vjerne publike na njihovim rijetkim koncertima lako mogao udvostručiti. No, očito je minimalizam nešto od čega nesvjesno zaziremo, odnosno nešto što nam zbog svoje ogoljenosti i, u njihovom slučaju, hrvatskog sporazumijevanja djeluje suviše banalno i nezanimljivo.

"Čovjek svjetla" nastavlja priču tamo gdje je stala na albumu "Ultramarinada" s kojim smo prošle godine predstavili bend na pot listi. Između ta dva izdanja bend je snimio "Tourists", svoju ultimativnu posvetu minimalizmu koja sa svojim electro/synth repeticijama zvuči kao ogoljeni nastavak albuma "Hot Post" iz 2010. Razlika između "Čovjek svjetla" i prijašnjih albuma je samo u  nijansama (gitarski delay/echo, neumoljiva jednostavnost ritam mašine i vokalne harme još uvijek diktiraju igru). Post-ljetna melankolija super-jednostavnih dream-popa uzdisaja i izdisaja zamijenjena je atmosferom i spoznajama zimske hibernacije.

Kao i svaki do sada, i ovaj se album najbolje probavlja kada mislimo da imamo najmanje povjerenja u vlastitu svijest, negdje u pauzi nakon svakodnevnog rintanja i večeri, prije nego se One, Oni ili TV ponovno ne upletu u ostatak dana. "Čovjek svjetla" je dokaz da suočavanje s naoko perifernim problemima svakodnevnice može biti lagodno kao i uvijek aktualno sanjarenje. Stihovi kao Cijeli život je sredina tjedna ili Sve smo usput odbacili staro. Pjesme i snove, sada hodamo lako istovremeno zvuče tjeskobno i katarzično. No, uz frustracije, taštinu i vječno sanjarenje, ponekad je potrebno dobro plivati i s ovakvim spoznajama. Pravo je čudno kakve se sve sile života skrivaju iza anemične i raskrinkavajuće repeticije koju prakticiraju Marinada.  

Hiperaktivnost je relativan pojam za Marina Alvira koji je s Francijem Blaškovićem u sklopu njegovog GUW-a u kratkom roku zasvirao na gomili samoizdatih albuma. Siguran sam da se previše ne zamara s pitanjem kao je moguće i da li je uopće potrebno s Marinadom snimati po nekoliko albuma godišnje. Jer zašto se uopće pridržavati uvriježenih pravila izdavanja kada ti forma i sistem ne mogu generirati širu publiku i veći interes. Radiš za sebe. Štoviše, usprkos totalnoj nevidljivosti ovog zaljevskog projekta, sistem djelovanja Marina, Roberta Merlaka, Marka Čavraka i Saše Matića je po meni puno pravedniji i prirodniji od uobičajenog preživljavanja veterana koji se vade na staru slavu i vječnu revitalizaciju mitova i legenda s njihovih lokalnih scena.

marinada.bandcamp.com