Milan Bandić bi trebao slušati Autechre. Ozbiljno. Zagrebački gradonačelnik, zaražen kombinacijom sindroma Boba Buildera i Miroslava Kutle, nije baš slika i prilika lika koji duboko skoncentriran u zamračenoj sobici preslušava glazbu sa ruba znanosti, ali bi mu u zidarskom dijelu njegovog posla zasigurno pomoglo kopanje po barem jednom albumu spomenutog dua. Jer Autechre su se svojim zvukom približili arhitekturi i građevinama kao malo koji muzičar do sada. Ledeno hladna prostranstva nad kojima lebdi glazba Roba Browna i Sean Bootha u konačnici se u slušateljev nervni sistem urezuju poput mape sa ucrtanim kutevima, oštrim i pravilnim, koji na kraju tvore volumen. O evoluciji u zvuku je, u ovom slučaju, uistinu teško govoriti, jer je od samog početka, upravo velikim slovima napisana riječ PROGRES bila temelj njihovog rada. Dakle, potpuno suprotno od našeg heroja iz uvoda.

 

"Oversteps" je skalpelski hladan i na momente briljantan testament urbanoj otuđenosti, prepun mikroskopskih geometrijskih komponenti, nedovršenih struktura i gomile trzaja koji se na kraju kirurški uredno poslože i sagrade objekt te potom samo nastave put do kreiranja drugog po sličnom principu. Simfonija zvukova i buke povremeno ipak odluta u nepoznate rukavce pa je slika mjestimično rastrzana, što je znak da su Autechre ostali i na svom jedanaestom albumu dosljedni sebi. Ako su se u ranim danima oslanjali na tehno glazbu i nastojali joj dati neslušljivu, ali ipak donekle plesnu komponentu, unatrag deset godina kroče ambijentalnim vodama. Ono što fascinira kod "Overstepsa", i općenito kod zadnjih nekoliko albuma, jest lakoća kojom hrpu nesinkroniziranih natruha zvuka uvijek obrade na drukčiji, poseban i zanimljiv način.

Na kraju, Autechre su kroz sve ove godine dokazali da su uvijek tu za sve one koji požele odlutati u glazbeno neoznačeni teritorij. A i to mora nešto značiti.

autechre.ws
myspace.com/myslb