Šest malih-velikih albuma, bez mrlje i velikih aspiracija. Samo jednostavno dokumentiranje savršenog spoja svirke talentiranih glazbenika i lijepe poezije kantautorice koju ćemo svi rado uspoređivati s velikim imenima, ali i kojoj će samo oni s malo više strpljenja posvetiti dovoljno pažnje. Nina Nastasia se nikada neće služiti freak folk trikovima i nikako ne može biti slična indie heroinama kao što su Neko Case ili Cat Power. Njezina gorka retorika i nepretenciozno srastanje s mjestimice drugačijim i zanimljivim glazbenim rješenjima, koja bismo brzopleto i neodgovorno klasificirali kao eksperimentalna, nisu ništa drugo nego idealni organski folk spojevi kojima tuga i melankolija daju moć prokazivanja cijele lepeze potisnutih strahova iz svakidašnjeg života.

Ponekad je ženski Leonardom Cohenom s dozom surove ljupkosti jedne Gillian Welch, dok je u nekim drugim situacijama mjašavina atmosfere starinskih zapisa Karen Dalton i bezvremenske tuge Nicka Drakea. Njezinom dječjem glasu nisu strane ni nastranost i morbidnost a la PJ Harvey pa ni šarmantna pospanost u stilu Hope Sandoval kao na pjesmi "Superstar" s albuma "Run to Ruin"… i tako u nedogled. Dok se ne zapletete u mrežu i zaključite da je Nina Nastasia posebna priča u kojoj se ne trebate hvatati za klasične usporedbe.

Steve Albini producirao je sve njezine albume uključujući i posljednji "Outlaster". Nakon što je njezin prvijenac "Dogs" proglasio jednim od najdražih iz svog producentskog repertoara, kasnije je priznao da se kod svih Nininih albuma ne radi o produciranju, nego samo o dokumentiranju već savršene svirke. Nina je bila i vrijedno otkriće Johna Peela zbog kojeg je stekla mnogobrojnu i vjernu britansku i irsku publiku. Kod njega je čak imala priliku snimati s tuvanskim grlenim pjevačima Huun Huur Tu o kojima smo na pot listi pisali početkom godine.

Album "Outlaster" je svojevrsni korak naprijed. Paul Bryan (Aimee Mann, Lucinda Williams…) dobio je zadatak da adaptira Ninine pjesme za mali orkestar gudača i drvenih puhača. Nakon suradnje s bubnjarom Jimom Whiteom (Dirty Three) na prethodnom albumu "You Follow Me" (imao je ključnu ulogu i kod definiranja pomaknutog zvuka njezinog najmračnijeg albuma "Run to Ruin"), u redovnu se postavu ponovno vratio bubnjar Jay Bellerose sa svojim tradicionalnijim pristupom (prisutan već na albumima "The Blackened Air" i "On Leaving"). Iz čikaških Tortoise u studiju im se pridružio i Jeff Parker čije se mjestimično prebiranje po električnoj gitari jasno prepoznaje.

Nina na novom albumu po prvi puta zvuči pompozno u savršeno postavljenoj međuigri s orkestrom što se najbolje može provjeriti u hitchcockovskoj i podmukloj neurozi iz "What's Out There" ili sporom tangu s "This Familiar Way". Minijatura "One Way Out" zvuči kao tema skinuta s albuma obrada tradicionalnog makedonskog melosa Vlatka Srefanovskog i Miroslava Tadića s minimalnim i dirljivom vokalnom intervencijom Nine: If we can tend the fire could burn forever / Can't we? / For me there is one way and no denying / One way out / Miss me / Mourn me

Usprkos odličnim orkestracijama, kao opsesivnom obožavatelju moram priznati da mi ipak bolje leže klasična rješenja bliža onima s prva dva albuma. U tu kategoriju spadaju "Cry, Cry, Baby", "One Way Out" i "You Can Take Your Time" koja zvuči kao nastavak predivne "That's All There Is" s albuma "The Blackened Air".

Sveukupno, ponovno imamo onu uvijek istu Ninu. S jedne strane ponosnu zbog gorke spoznaje, a s druge strane desperatno pomirenu sa sudbinom. Majstorsko muziciranje, pravilno odmjerena tišina i njezino otvoreno propitkivanje međuljudskih odnosa uvijek će vam dati do znanja što joj je točno na umu. Potrebno je samo pažljivo slušati i priznati greške.

Ako me arhiva dobro služi, Nina Nastasia je u Zagrebu posljednji put svirala krajem 2006. kada joj je u sklopu programa Velesajma kulture ustupljena ogromna dvorana kina SC. Pošto je novi album napokon vani nadam se da ćemo ju kao starog i čestog gosta ubrzo vratiti u neki intimniji prostor.

www.myspace.com/ninanastasia

Fat Cat Records