Može se činiti besmislenim, to pisanje o albumima o kojima smo propustili pisati tokom godine. Mislim, imali smo vremena i da su ti albumi bili nešto posebno, da su u nama zatitrali neke strune koje trebaju zatitrati već bi došli na red, ne bismo mogli izdržati.

 

U pravilu tako i jest, ali he-he, svako pravilo ima iznimku pa ga tako ima i ovo. Postoje ti neki albumi koji su se zavukli na hard, nisi ih slušao kada je bilo vrijeme, onda si ih slušao, ali je o njima bilo glupo pisati jer su postojala dva ili tri svježija o kojima si stvarno, ali stvarno nešto morao napisati. Onda je došlo ljeto kada slušaš samo ljetnu glazbu pa nakon toga jesenska glazbena eksplozija koja te svake godine iznenadi iako je očekuješ i onda evo zime i kraj godine je tu, slažu se liste, rade inventure, a album je još tamo u prašnjavom kutku harda, zaboravljen i zapostavljen ne svojom krivicom, već spletom okolnosti.

Namjera mi je napisati kratki tekst pa ću konačno prestati s uvodom. Dosta je bilo.

Standard Fare, dakle. Dva momka i djevojka koji sviraju poletni indie pop. Od one sorte koja povlači neizbježne usporedbe s Allo Darlin' koji su ove godine objavili gotovo besprijekoran album i s Hospitality kojima je izišao sjajan prvijenac. Napajali su se Standard Fare s istih izvora kao i ta dva benda, a i njihova interpretacija glazbe koju vole dosta je slična pa kako sam o ova dva već pisao, a vas baš jako zanima što ja smatram izvorom zvuka ovog benda, evo vam dolje linkovi pa kliknite, ne budi vam teško. Hvala vam lijepa.

U vedrijim i veselijim trenucima možda vas podsjete i na Vampire Weekend pa ako ste za takvu vrstu zabave, nemojte propustiti kliknuti i na onaj dodatni link koji vas vodi na Youtube.

Nema se o ovom albumu zapravo baš previše toga reći (kakva lijenost!) osim toga da je njegovo čamljenje u već spomenutom prašnjavom kutku harda bilo nazasluženo i da je, otkako je sasvim slučajno skrenuo pozornost na sebe, dobio dosta prostora u mojim zvučnicima i slušalicama. I još, kratko traje, a mnogo daje (ja volim kratke pjesme, kratke albume još i više). I konačno, ovo nije revolucionarna ploča, sve na njoj već je dobro poznato i neće vas, u to sam siguran, natjerati da preispitate svoje glazbene ljubavi i odmah uletjeti visoko na listu onih koje volite, ali ona to ni ne mora biti. Ovo je samo mali, slatki pop album koji ima onoliko vrijednosti koliko ćete sami upisati u njega. Ja nisam štedio.