Ako, recimo, volite post-punk, bilo onaj 'originalni' s kraja sedamdesetih/početka osamdesetih, bilo ovaj novovalni, onda bi vam se Ought mogao jako svidjeti. Njihov zvuk, baziran na odličnoj ritam sekciji, ponešto klavijatura i prljavim gitarskim dionicama, prilično odgovara onome što se smatra post-punkom. Tu je, naravno, i bijes, odnosno nabrijanost koju je nemoguće izbjeći ni u onim najlaganijim Ought pjesmama, a sve zbog toga što Tim Beeler, pjevač i gitarist benda ima specifičan stil pjevanja koji bi se najlakše mogao nazvati bijesnim storytellingom. Često on svoje stihove izvodi gotovo pa nabrajajući ih, a sve nekakvim poluvrištećim glasom koji vas teško može ostaviti ravnodušnim. Dapače, taj njegov način pjevanja je najveća prednost, ali i najveća mana benda.

Sigurno će se naći dosta onih kojima će njegov način pjevanja vrlo brzo početi ići na živce. Lako je obraniti tezu da Beeler pomalo i nasilno pokušava biti karizmatičan, a i ako ne mislite tako, na par mjesta na albumu ćete poželjeti da je preskočio strofu ili dvije i ostavio instrumentima malo prostora da 'prodišu' (mene takvo što najviše hvata u drugom dijelu do tada inače jako dobrog "Habit"-a). No, ako se sprijateljite s njegovim načinom pjevanja i bojom glasa, Ought će vam u najmanju ruku biti dobar bend čiju će karijeru biti zanimljivo pratiti. Teško mi se prisjetiti nekog novog benda koji ima tako dominantnog pjevača, a mene osobno Beeler na trenutke podsjeća na Gordona Gana iz Violent Femmesa. Čovjek zvuči kao da je potpuno uživljen u svaki stih koji izgovara, a s obzirom da je "More Than Any Other Day" pun njegovih odličnih trenutaka, onda sam mu nekako oprostio one lošije.

Recimo, naslovna pjesma. Lagani intro nas uvodi u pjesmu, a onda u nekom trenutku Beeler ničim izazvan počinje ponavljati 'we're sinking deeper' izgovarajući tu rečenicu sve brže i brže. I taman kada vam počne ići na živce i kada se počnete pitati ima li pjesma uopće ikakvog smisla, sve se pretvori u jebenu rasturačinu. Bend uhvati zajebani ritam, a Beeler potpuno samouvjereno počne ponavljati što bi on radio 'today more than any other day'. Kombinacija odlične glazbene podloge i fantastičnog vokala od ove je pjesme napravila jednu od boljih pjesama koju sam čuo u zadnje vrijeme i pjesmu zbog koje sam se, uostalom, nakačio na Ought i više nego sam u startu mislio.

Ima tu još dosta dobrih trenutaka. Razigrana "The Weather Song" lako će ući u uho, a tu je i "Around Again" koju nosi sjajno duplanje vokala i gitare u pojedinim dijelovima pjesme. U laganijoj "Forgiveness" dobru je dionicu donijela violina, a "Clarity!" i "Gemini" su pomalo pa divlje zatvaranje albuma, ali obje pjesme pate od jednog nedostatka – pomalo predugačkih intra. Dojam je da se pjesme u glavnu temu moglo uvesti ranije nego se to napravilo.

Neki dan mi je drug Gee rekao da nije potrebno težiti zaključku kada se nema što zaključiti. Ovdje je situacija upravo takva – sve o Ought sam rekao i na vama je da ih poslušate. Ili ne. Sve ovisi o tome kako vam legne Beelerov glas. I volite li post-punk.