Puno toga je napisano o Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou od kada ih je izdavačka kuća Analog Africa predstavila široj javnosti, prvo na kompilaciji "African Scream Contest", a onda i kroz samostalne retrospektive "The Vodoun Effect" te "Echos Hypnotiques". Ove Benince je nakon 40-ak godina rada napokon prepoznala i nešto šira glazbena publika, na tim krilima Poly-Rythmo su počeli svirati po cijelom svijetu, a prije dvije godine objavili su i svoj novi album nazvan "Cotonou Club". S njime su pokazali da i nakon svih tih godina nisu izgubili na snazi, a svi oni koji su ih uspjeli vidjeti uživo mogu potvrditi da je to tako.

"The Skeletal Essences of Afro Funk" Sami Ben Redjeb iz Analog Africa je najavio kao treći i konačni čin predstavljanja blaga koje je ova grupa godinama stvarala. Glazbeno ovih uru i kvarat ne donosi ništa što nismo i ranije čuli od Orchestre - naslonjena na polifonične voodoo ritmove, ova je grupa na njih 'nalijepila' pomalo psihodelične funk i rock strukture, a sve je to začinjeno brasevima i mantričnim pjevanjem; ponavljanjem određenih stihova te naglašavanjem pojedinih slogova kako bi se dobilo na ritmu.

Ono što je ipak svojevrsna razlika u odnosu na ranija izdanja je to da je "The Skeletan" nešto mirniji. Iako se u njegovom nazivu naglašava uloga grupe u razvoju afro-funka, nećete dobiti previše pjesama s bržim ritmovima i naglašenim puhačkim dionicama. I na ranije dvije kompilacije se često mogla čuti impresioniranost beninske ekipe psihodeličnim zvucima, a ovdje je to malo više naglašeno. U nekoliko pjesama (prije svih "Al Gabani", ali i "A O O Ida", "Akue We Non Houme", "Karateka") bitnu ulogu imaju orgulje/klavijature koje čine odličan kontrast klasično afričkim ritmovima. "N'Goua" možda nema zvuk klavijatura, ali usporena međuigra gitare, vokala i trube stvara još jednu halucinogenu sliku, a i u velikom dijelu drugih pjesama Papillonova gitara zvuči kao dio zapadnog hippie pokreta. U par pjesama Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou zvuče i kao kubanski/karipski bend što još jednom pokazuje povezanost glazbene ostavštine sa suprotnih krajeva oceana. Prije svih to se ogleda u pjesmu "Vi E Lo" koja bi se lako mogla zamijeniti za neki kubanski standard.

No, iako su sve nabrojene pjesme jako dobre, onaj prepoznatljivi, poliritmo zvuk je ono što nosi i ovaj materijal. "Porqoui Pas?", "Akue We Non Houme" i "Houzou Houzou Wa" su na čuvenim višesatnim nastupima u klubu The Zenith u Cotonou-u vjerojatno izazivali trans publike, a slično se vjerojatno događalo s nešto sporijom "Adjiro Mi" dok bi se uz "Ecoute Ma Melodie" cijela zabava mogla lagano završavati. Ove pjesme su onaj ogledni primjer zbog čega je Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou tako dobar bend. Nevjerojatna je lakoća kojom ove pjesme fluktuiraju različitim žanrovima te svojim ritmovima tjeraju slušatelja na prepuštanje i ples.

"The Skeletal Essences of Afro Funk" još jednom potvrđuje sve ono što sam, sada već prije četiri godine, napisao o ovoj grupi. Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou su uistinu najzanimljiviji funk/soul/rock bend koji sam ikada čuo, a na osobnoj listi glazbenih favorita već odavno su plasirani pri samom vrhu. Ova kompilacija samo pokazuje svu širinu koju ova grupa ima. Samo na tri Analog Africa izdanja posvećena ovoj grupi nalazi se 45 pjesama od kojih je teško pronaći neku slab(ij)u. Dapače, svakim novim slušanjem se otkrivaju novi detalji/skriveni zvuci pojedinih pjesama i to je ono što čovjeka tjera da se ovom orkestru vraća iznova i iznova.

Afro-beat, afro-funk, afro-rock ili afro-pop. Nazovite kako hoćete glazbu koja se prije 2-3 desetljeća događala u mnoštvu afričkih zemalja i koja nam se posljednjih godina malo-pomalo otkriva, ali jedan se zaključak preslušavanjem svih tih izvođača nameće - glazba je s njima načinila puni krug i zato to zvuči toliko dobro. Iskorištavanjem robova afrički plemenski ritmovi prešli su Atlantik, tijekom godina se transformirali te iznjedrili sve 'moderne' glazbene pravce koji su se vratili u Afriku i spojili s onim izvornim počecima. Iako je 'putem' glazba itekako evoluirala, spoj s korijenima prošao je savršeno, a Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou su samo jedan od najboljih pokazatelja te priče. U stvari, kada se sagleda to kružno glazbeno putovanje, ispada da su robovi dugotrajnim i bolnim procesom kolonizirali jedan bitan vid moderne kulture. Meni to, da naglasim po tko zna koji put, savršeno odgovara.

www.polyrythmo.com