Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou su imali težak zadatak s izdavanjem albuma "Cotonou Club", gotovo teži od svih onih albuma koje nam nakon reuniona serviraju razni bendovi. Nakon što je u posljednjih nekoliko godina zahvaljujući agilnosti nekoliko zaljubljenika (može se reći i zanesenjaka) otkrivena najbolje čuvana svjetska glazbena tajna, mnogi su se iznenadili da ovaj beninski bend još uvijek postoji. Svi su bili očarani onim što su čuli na "Echoes Hypnotiques" i raznim drugim kompilacijama koje su predstavljale rad Orchestre Poly-Rythma. Čarobna kombinacija voodoo (vodun, kako to Beninčani kažu) ritmova s funkom i rockom ravnodušnim nije mogla ostaviti nikoga. Nemoguće je bilo slušati te pjesme i ne početi barem cupkati, ako ne i plesati...

Uglavnom, Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou nikada nije prestajao s radom, a sav ovaj hype oko 'pronalaska' njihovih snimaka kojih stvarno ima nebrojeno mnogo (bend je snimao samostalno u nekoliko afričkih država, a surađivali su praktično sa svim glazbenicima iz Benina, ali i drugih država) omogućio im je koncertiranje na velikim pozornicima i (napokon) zarađivanje nekog novca.

Kao logičan nastavak cijele priče oko njih, Orchestre su se zatvorili u studio i snimili 'novi' album nazvan "Cotonou Club". Ovo 'novi' sam stavio u navodnike jer među 11 pjesama koje se nalaze na ovom albumu nalaze se i one koje je bend već ranije snimio, a sada snimljene u nešto promijenjenim aranžmanima.

Kada sam prvi put pročitao najavu za "Cotonou Club" nisam znao što bih očekivao. Bojao sam se da se ne dogodi to da bend snimi neki loš album koji bi bacio sjenu na sve ono što su do sada radili. Nisam točno znao u kojoj postavi trenutno djeluju, znao sam samo kako je nevjerojatni gitarist Papillon napustio ovaj svijet prije dosta vremena. Stvarno sam se bojao da ovaj album ne bi ispao jako loš.

Kad ono, "Cotonou Club" je sjajan album. Na prvi pogled i nema previše razlika između njega i ranijih radova, ali kada se malo zagrebe ispod površine, razlike su ipak vidljive. Prije svega, jasno je kako se radi o njihovom do sada najbolje produciranom materijalu. Iako starije snimke imaju veliki šarm, ipak se na njima ne može čuti baš sve što je bend zamislio, odnosno odsvirao. Sada je to sve drukčije, produkcija je iz benda izvukla sve najbolje.

Druga velika razlika je činjenica kako je brass sekcija dobila nešto važniju poziciju nego je to bio prije slučaj. Doduše, možda se tu radi o onome gore spomenutom - boljoj produkciji, ali moj je dojam kako se nije pokušavalo naći nekoga tko bi pokušao zamijeniti Papillona na gitari. Radije se bend odlučio na nešto drugačiji pristup koji je također ispao odličan i meni se osobno više sviđa. Opet, kako oko ovog benda još uvijek ima dosta tajni, nisam siguran je li ovakav 'raspored' instrumenata na snazi još od Papillonove smrti.

Ovaj album jasnije povezuje i beninsku glazbu s kubanskim ritmovima. Već sam na potlistinim stranicama pisao kako sva glazba potječe iz Benina, a kako Kubanci s ponosom ističu kako su njihovi ritmovi došli iz 'majke Afrike', a najmanje dvije pjesme s "Cotonou Cluba" ("Koumi Dede" i "Ma Vie") pokazuju tu vezu u najboljem svijetlu.

Veliki plus ovom albumu sjajan je izbor gostiju koji su se odlično uklopili. Jedna od najpoznatijih glazbenica iz Benina, Angelique Kidjo, briljira u pomalo kultnoj "Gbeti Madjro" koja je upravo zbog njenog pjevanja dobila na novoj vrijednosti. Tu je i mlada Fatoumata Diawara iz Obale Bjelokosti koja je sve svoje vokalne sposobnosti pokazala u "Mariage/Ou C'est Lui", a posebno se ističe pomalo čudna kombinacija koja se krije u pjesmi "Lion Is Burning" koja je u stvari bonus track albuma. Naime, u njoj su se bendu priključili Paul Thomson i Nick McCarthy iz grupe Franz Ferdinand. Koliko god ta kombinacija u startu izazivala strah, rezultat je vrlo dobar. 'Klasičnoj' Orchestre Poly-Rythmo pjesmi dodan je 'franz-ferdinandovski ritam', a u par navrata brasevi su provučeni kroz elektroničke efekte. Ne kažem da se radi o najboljem trenutku albuma, ali mislim da bi se "Lion Is Burning" mogla čuti na mnogim plesnim podijima i radio postajama.

I to je ono što je najvažnije kod ovog albuma. Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou su sjajan bend koji je zaslužio da barem sada dobiju malo svjetske slave, a i zarade nešto novca. „Cotonou Club" će im u tome dosta pomoći, a sve je napravljeno na način da im nitko neće moći reći da su izgubili bilo što od svoje energije. Dapače, "Oce", "Ne Te Fache Pas", "Pardon" i već spomenute "Gbeti Madjro" i "Lion Is Burning" pokazuju da su ovi Beninčani i dalje spremni na tjeranje svakog čovjeka s imalo sluha na ples. Jasno je kako to ne zvuči kao što su zvučale njihove snimke iz 70-ih godina, ali zar ne dopuštate bendu da u 40 godina promijeni malo svoj zvuk? Pogotovo kada to nisu napravili nagore?

www.polyrythmo.com