Sredinom devedesetih bio sam daleko od toga da se mogu definirati kao obožavatelj Jovanottija. Mislim, kao da je to bilo i potrebno obzirom da su se pjesme kao "L'ombelico del mondo", "Serenata rap", "Penso positivo" i "Ragazzo fortunato" od onda do danas zadržale u redovnoj radio rotaciji i da većina mojih vršnjaka u svojoj memoriji ima pohranjen barem neki mini best of Lorenza Cherubinija.

S druge strane sam uvjeren da prosječnom čitatelju pot liste Lorenzo može biti isto iritantan kao naš Đibo. Štoviše, ponekad sam se pitao da li bi pratio svaki njegov potez unutar zadnjih petnaestak godina da sam neki talijanski potlistaški glazbeni snob ili ljuti indie alternativac. Sjećam se da se sredinom devedesetih nešto slično pitao i Alessandro Baricco u svojoj knjizi okupljenih članaka "Barnum - Cronache dal Grande Show". Mislim da je taj tekst mogao biti idealna prekretnica za sve one s predrasudama i vizijom Jovanottija kao televizijskog skakavca-zabavljača i galamdžije.

Bisogna fare uno sforzo bestiale, una ginnastica della menta da crampo al cervello, ma se ci riesci, c'è un modo di veder le cose per cui Jovanotti è qualcosa di più di un prodotto commerciale che funziona. Se solo si riuscisse a far fuori per un attimo tutta quella faccenda della cultura alta e bassa, serie A serie B, se si riuscisse ad uscirne, allora resterebbe il semplice dato di fatto che ci sono delle storie da raccontare, e da decidere quali sporavviveranno è la forza del narratore che le racconta…

Takav zaključak stigao je sredinom devedesetih, a Lorenzo do danas ne samo da je postao još veći komercijalni proizvod, nego i univerzalni pripovjedač sa životnom filozofijom bez premca (plus, prije koji dan je i službeno postao prvi talijanski estradnjak koji je svirao na Bonnaroo festivalu! ("L'ombelico del mondo" feat. Eugene Hutz)

Moj preokret datira još iz '98. kada je Stara iz Trsta donijela knjigu zanimljivog imena - "Il grande boh!", avanture jednog Jovanottija koji se silno želio prikazati u nekoj drugoj, novoj i široj ulozi od koje ga je većina do onda percipirala. No, nije se radilo o usiljenoj i nametnutoj promjeni. Čista evolucija. Knjiga je bila koncipirana kao autobiografski dnevnik koji je pratio njegova putovanja biciklom kroz Afriku i Patagoniju na kojima je tražio inspiraciju za zvuk albuma "L'albero" iz 1997. Odonda nisam nikada prestao žugati zbog sintetičkog studijskog zvuka svih narednih albuma, ali zato nisam nikada propustio ni prestao redovno ponavljati svaku njegovu izgovorenu i otpjevanu riječ do danas.

Zato, I never travel far, without a little Neil Young, Jovanotti and Big Star. Ma ima njih još, ali nema smisla redati sve heroje prije benda koji savršeno zatvara rimu u Westerbergovoj posveti Alexu Chiltonu. Važno je da moto funkcionira i u ovoj skraćenoj verziji.

*** *** ***

Pripreme za recenziju novog albuma pretvorile su se u pravu sapunicu. Kao ni većina njih do sada, ni ovo nije trebala biti prava recenzija, već još jedan uzaludni pokušaj da se objasni kako nečiji album može poslužiti kao katalizator novih odluka i kao kompilacija mantri za bolji život. A za to sam trebao postaviti neke uvjete i pravila igre, odnosno barem nastojati prakticirati ono što mi Jovan poručuje kroz pjesme. No, iako su njegove poruke bila jasne, ja sam bio totalno odsutan, uvijek spreman izvući neki joker problem ili razlog za odugovlačenje s finalnim tekstom.

Prvo je pukla rama na bicikli, a ne mogu se slušati Jovanottija ako ga par puta ne testiram na bajku. Nakon toga smo Ona i ja krenuli u renoviranje stana, pa sam uvijek glumio da nemam vremena za važne stvari. Onda smo se mjesec dana selili… privikavali… Desio se i novi My Morning Jacket pa sam se pravio da su neke stvari važnije od drugih važnih stvari. U jednom trenutku sam odlučio da ću tekst napisati nakon što se s frendom Igorom vratim s Lorenzovog koncerta u svibnju pa smo na kraju taj izlet prebacili na srpanj. U pozadini petomjesečnog odugovlačenja presudan je faktor bila i knjiga "Viva tutto!" Na kraju smo smislili pot listin ljetni tjedan i Šef je bio više nego jasan sa svojim zahtjevom. Sada, ili više neće imati smisla. Imao je pravo. Pročitala se knjiga, a Igor i ja sljedeći vikend putujemo u Piazzola sul Brenta na koncert. Biti će mi lakše ako si sve posložim prije skakutanja s gomilom talijanskih klinaca u anfiteatru Camerini.

*** *** ***

Knjiga "Viva tutto!" okuplja mailove koje su si Lorenzo i njegov prijatelj filozof Franco Bolelli slali kroz devet mjeseci prošle godine, period u kojem je Jovanotti smislio i snimio svoj novi album "Ora". Osim dnevnika snimanja, knjiga je naizmjenična rasprava o svemu i svačemu - politici, Lostu, kolumnama iz dnevnih novina, filmu, ljubavi, inspiraciji, sportu, novim tehnologijama, društvenim mrežama i o sveopćem paradoksu ljudskog života i njegovoj biorazličitosti u umreženom svijetu. Viva tutto! kao neki novi način izjavljivanja ljubavi prema samom životu, svojevrsni manifest u nastajanju koji se odupire indiferentnosti i sveopćoj relativizaciji.

Nije važno samo vidjeti razlike koliko je potrebno dokučiti njihove dubinske razmjere, različite diskurse, kontekst i perspektive. I sve to kroz neobaveznu struju misli koju Bolelli indirektno moderira. Štoviše, Lorenzo kao da je svjesno zatražio pomoć od prijatelja koji ispočetka ne nameče svoje teme, već pušta njemu da stane na loptu i odgonetne gdje s napunjene 44 godine (nije lako zauvijek nositi umjetničko ime Jovanotti) želi otići sa svojom glazbom i životom. Ono što je Franco radio kroz cijelu knjigu je upravo izvlačenje najboljeg iz nekoga tko zna i želi biti najbolji. Franco u ovom slučaju nije bio u ulozi profesora filozofije, nego dežurni psiholog i trener te iznad svega prijatelj. Kako je bilo i za očekivati, kroz devet mjeseci nije nastajao samo novi album, nego se između šihta u studiju putovalo i sviralo po Americi, a nakon bratove nesreće i smrti prije albuma "Safari", nesreća je zadesila i Lorenzovu majku koja je nakon dugog boravka u bolnici preminula prije samog izdavanja novog albuma.

Kroz tih devet mjeseci se prepliću drama, momenti inspiracije i momenti stvaralačkog delirija na kojemu autor pleše između pretjerane kontrole i fatalnosti. Bez obzira na sve Lorenzo se odlučuje za najveseliji album u karijeri tvrdeći da su upravo takve pjesme one kojima se veselila njegova majka. Njegov neposustajanje gdje istovremeno hendla obitelj, novi album, turneju u Americi i majku u bolnici kojoj na iPodu pušta Pavarottija, Adriana Celentana i Elvisa Presleyja je inspirativno i dirljivo.

Usred svega postaje zanimljivo pratiti i Franca Bolellija koji postaje nestrpljivi obožavatelj, jedan od nas pacijenata koji nadolazećem albumu pridaje preveliku važnost, nešto što ću mu promijeniti život i dati još više razloga za nove poticaje.

*** *** ***

Lorenzo Cherubini je tip koji već 25 godina snima albume, različite, a istovremeno trendovske. S jedne strane želi imati album kojeg će konzumirati mase, s druge želi biti pionir. Ovo prvo može uvijek, dovoljno je snimiti "Safari 2", ali nije mu dovoljno isporučiti proizvod kojeg će svaki Otvoreni radio vrtjeti do besvijesti, već istovremeno želi odgovornost i igru, plakanje i plesanje. Želi sintetiku s dušom.

Prvi disk donosi 15 pjesama i savršeno preslikava sve ono što je Jovanotti radio do danas s naglaskom na sintetičku radio friendly produkciju. Uvodna "Megamix" je jedan veliki Viva tutto! Pjesma koja preslikava duh knjige koju su Lorenzo i profesor Bolelli devet mjeseci pisali u svojim inboxima. Uzlet na početku play liste u kojoj će se Jovanotti snalaziti u svim svojim ulogama i na kojoj će nam kao nekakav MacGyver dokazivati da je sve moguće i kada nema izlaza.

Ona kaže da joj "Tutto l'amore che ho" zvuči kao ''Laura non c'e'' od Neka. I nije daleko od istine. To je ta sintetika o kojoj priča Jova, ali moram uzeti u obzir i da Ona nije taknula talijanski od osnovne. Možemo mu spočitavati ljigave interpretacije world muzike i funka, ali riječi uvijek pobjeđuju.

"Le tasche piene di sassi" i "Un'illusione" zvuče kao da se Vinicio Capossela odlučio predstaviti široj publici. Jovanotti je na početku karijere uvijek govorio da ga ne zanimaju romantične kantautorske limunade ala Luca Carboni. Na kraju ne samo da je postao frend sa cijelom tom ekipom kantautora, nego je u posljednjih desetak godina naredao gomilu balada o kakvima talijanske kolege srednjostrujaši mogu samo sanjati.

Album se trebao zvati "Viva tutto!" sve dok jednog dana Jovanotti ekstatičan nije javio profesoru da ima novu pjesmu. O obzirom kako je to prezentirao profesoru, bilo je jasno da u rukama ima pjesmu koja ga tjera na takav potez. Nešto što nije ni plastični hit niti Musica per le feste, "Safari", "Serenata Rap"… Da ne pejstam toliko citata pejstao bi ju cijelu… "Ora" je kao kada prvi put čujete "Do You Realize" od The Flaming Lipsa i zaplačete od sreće.

"Il più grande spettacolo dopo il big bang" je jednostavna radio frendly sintetika s nevjerojatnom porukom. Muzika za ples i plakanje – kako bi rekao profesor Bonelli.

…è bello vivere anche se si sta male…

"L'elemento umano" donosi je jedno cameo pojavljivanje Luce Carbonija, a tema je naravno sloboda. Ne ona nedostižna nego ona koju svi nosimo u sebi. "La bella vita" snimljena je u Parizu zajedno s duom Amadou & Mariam s Malija i možda je tipičan primjer onoga što je Jovanotti želio postići s albumom "L'albero".

"Io danzo". Pazi sad:

Tra i medriochistan / Tra i privatistan e i massmedistan / Tra i passatistan e i futuristan / Tra i giornalistan e i realitystan / Tra i doloristan e i piaceristan / Tra i localistan e i globalistan

Al centro dell’umanistan

Ima tu još svega, ali kada se u obzir uzme i drugi disk onda je koncept play liste više nego opravdan i neophodan. Totalni kupus! Jedino što je fascinantno da na tom bonus disku ima pjesama koje su slobodno mogle zamijeniti neke s prvog. Dakako ima i stopostotnih filera, neuspjelih eksperimenata i pjesama koje je želio objaviti zbog gostiju koji su odradili svoj dio posla.

Sufjan Stevens se ne spominje u knjizi, ali s obzirom na "Kebrillah" izgleda da je netko od ekipe iz studija puno slušao "The Age of Adz". "Spingo il tempo al massimo" je totalni Scooter (!?!), hiperventiliranje na endorfinima. A "Sul lungomare del mondo"? Zamislite Kuzma & Shaka Zulu meets Laid Back u "Sunshine Reggae" izdanju.

Uh, mogao bi ovako do dehidracije…

*** *** ***

Kao što je Baricco zaključio komentirajući Jovanottija: priče su tu, ali je jako važno tko nam ih priča. Jovanotti si daje pravo iste priče pričati na svakom novom albumu. Uvijek s još više energije i s više povjerenja.

Uglavnom, L'uomo Del Monte ha detto sì, a vi kako hoćete.

www.soleluna.com