Ambijentalni Biran Eno za bolju koncentraciju, lakši san i ugodno čitanje, Explosions in the Sky za samozavaravanje i svjesno manipuliranje 'force fieldom' slatke melankolije, Lvmen za izgaranje negativne energije nakon uredskog posla, Sunn O))) za meditaciju o ekstremnom u ekstremnim soničnim uvjetima, Talk Talk (posljednja dva albuma "Spirit of Eden" i "Laughing Stock") za kisele večeri kada zbog anksioznosti zaboravljamo pravilno disati, kasni Earth kao posljednji pravi blues bijelog čovjeka, … i tako u nedogled, s ispremještanim akterima, situacijama i stanjima, ali i sa sve sitnijim bendovima i izvođačima.

Ipak, s vremenom jedan album postaje sve češći rekvizit prigodan za nabrojane situacije. Težak, mastan, spor, sumoran i melankoličan, ali isto toliko eteričan, monumentalan, susretljiv i pomirljiv - album monolit. Taj neponovljivi shoegazing doom s Jesu prvijenaca iz 2005. se nakon par godina pokazao kao oslonac na kojeg se uvijek može računati. Ukoliko brojimo sva EP izdanja i splitove, čini mi se da je Justin Broadrick od onda isporučio 13 Jesu izdanja. Iako će takvu hiperprodukciju rado podržati svaki vjerni obožavatelj, razdoblje iščekivanja konačnog nasljednika drugog albuma "Conqueror" prošlo je u znaku nemilosrdnog rešetanja tim manjim izdanjima. Zato ne bi bilo čudno da potencijalni obožavatelji odustanu pred podužim popisom naslova, a da oni stari to učine zbog zasićenja.

Justin tvrdoglavo izdaje sve što snimi, a snima kao da ga goni grižnja savjesti koja se manifestira kao želja da se zadovolje svi profili obožavatelja – oni bliže topim trenucima eterične savršenosti s albuma "Conqueror", oni vjerniji Jesu počecima i oni koji još uvijek traže spas u industrijskom nihilizmu Godflesha ili možda čak u Techno Animal percepciji elektronike. Iako je kombinacija svih tih iskustava uobličila specifičan Jesu zvuk, vrhunac nefokusiranosti došao je najviše do izražaja na predhodnom izdanju, pedesetominutnoj "Infinity" koja zvuči kao kompilacija nedovršenih pjesama iz različitih Jesu razdoblja.

Da se razumijemo, Justin Broadrick je genijalac kojeg uvijek treba pratiti u stopu i koji će vas malo kada razočarati, ali očito je došlo vrijeme za zasluženu pauzu i duže planiranje sljedećeg poteza. Posljednji EP "Opiate Sun" trebalo je biti prvo studijsko izdanje koje će okupljati ekipu sa živih nastupa (Dave Cochrane i Phil Petrocelli) i onu koja uglavnom s Justinom snima u studiju (Ted Parsons i Diarmuid Dalton). Naposljetku je sve odsvirao i snimio sam, a za objavljivanje mu je u susret izašao njegov osobni junak Mark Kozelek (Sun Kil Moon, Red House Paintersa, solo) i njegova mala etiketa Caldo Verde.

Četiri pjesme s "Opiate Sun" se možda najviše približavaju strukturi klasičnih pjesma s refrenom, tj. Justinovoj viziji slojevitog doom/drone popa. "Losing Streak" je tako slična pjesmi "Silver" sa savršenog i istoimenog EP-ja. Iako zvuči prljavije i organskije, ona zajedno s "Deflated" i "Opiate Sun" ovaj EP predstavlja kao jedno od najpristupačnijih Jesu inkarnacija. Posljednja "Morning Light" je doomčina koja zvuči kao sporo kretanje gorostasnog vozila s kockastim kotačima. Da nakon drugog albuma nije uslijedilo nemilosrdno redanje novog materijala, "Opiate Sun" bi išle sve moguće pohvale. Ovako ostaje samo još jedno vrlo dobro izdanje koje nas još više udaljava od konkretnog pomaka kojeg svi iščekujemo na trećem službenom albumu.

Doduše, nije da bi se nakon svega trebali buniti ako do tog pomaka neće doći, ali teško je zamisliti da će jedan Justin Broadrick stati na ovome. Do onda idite bilo kojim redom. Nema greške niti kada se zajedno s njime vrtite u krug. Legnite se usred sobe i dobro se izolirajte Jesu zvukom. Slijedi remont izmoždenog humanoida.

myspace.com/jesu

avalancheinc.co.uk