Jednoć vodih nekonstruktivnu raspru o osvrtima glazbenih kritičara, o relevantnosti percepcije svježeg umjetničkog uratka ako znamo da je kritičareva afekcija prema vokalno-instrumentalnom sastavu voluminozna poput drobine ili guše Denisa Kuljiša. Zaključak suglasja bješe sljedeći: svako je poimanje određenog djela umjetnosti sasma subjektivno, pa tako ni posvemašnja subjektivnost neuravnoteženog pisara ne može i ne treba smetati recipijentima ukoliko je kritika/apologija stilski i sadržajno korektna. Što ćemo, pak, s kritičarima koji slažu prosto proširene rečenice o izdanjima koja ne razumiju? U potpunosti. Drugim riječima, što sa sobom?

Pisati o novomu albumu čudnovatih Oneida je k'o utrka na 110m s preponama, a ja nisam Allen Johnson te se spotičem jednako šeprtljavo o prepreku, prvu i zadnju. Nisam ni Colin Jackson, kad smo već kod poredbi sportskih; tj. ne posjedujem sposobnost za utrku života = svjetski rekord.

Jedan je od prethodnih albuma inovatora iz Brooklyna, "Rated O", unatoč svemu što mi nije srcu drago kad je u pitanju eksperimentalna glazba, upravo srcu prirastao. Ako sam očekivao, a jesam, nešto slično, dobio sam nešto potpuno drugačije. Plus, da nevolja bude veća, upravo sam ja predložio Dražu da recenziram novi album, što znači da sam si vruć krumpir u ruke gurnuo sam.

Novi album, "A List of the Burning Mountains", sadrži tek dvije skladbe, inventivno nazvane "A List of the Burning Mountains 1" i "A List of the Burning Mountains 2". Obje traju malo preko devetnaest minuta, i to je, osim što je na prvi pogled razvidno, jedino o ovom djelu što mogu i smijem reći sa sigurnošću. Sve ostalo spada u sfera spomenutog, posve subjektivnog poimanja određenog umjetničkog djela, a ono je sljedeće: Oneida je nepredvidljiv živčani sustav. Podražaji, koji dolaze iz vanjskog svijeta, djeluju na raznolikost njihova glazbenog izričaja, što znači da su u petnaestak godina bivstvovanja na sceni promijenili pregršt polaznih točaka, a nikad im se - bez obzira na to kolika je diferencijacija između prvog i petog ili trećeg i sedmog albuma - laboratorijski eksperiment nije osvetio i ekspodirao u svih sumnja lišeno slobodoumno lice.

Kombinacija eksplozivnih repetitivnih gitarskih pasaža Bobbya Matadora, bubnjanja Kida Millionsa koje je, izvučeno u prvi plan, u stanju prouzročiti micanje tekstonskih ploča, svih suludo kreativnih rješenja multiinstrumentalista Barrya Londona, koji tvore neponovljivo autentičnu atmosferu iznimno kontroliranog kaosa, te nedostatak bilo kakvih kočnica prilikom stvaranja novog materijala, Oneidu čine jednim od najnepredvidljivijih, ali i najoriginalnijih bendova današnjice, a "A List of the Burning Mountains" k'o alternativan psihodelični soundtrack za najpomjerenije segmente Kubrickova znanstveno-fantastičnog spektakla "2001: A Space Odyssey" ili, kako sam naziv albuma kazuje, plamteću planinu nastalu sudarom dronea, krautrocka, noisea i elektronike.

Slušati najglasnije

www.enemyhogs.com