Jay Farrar and Benjamin Gibbard One Fast Move Or I'm Gone Atlantic 2009.
Odmah na početku riješimo se viška. Naime, suradnja između ova dva poznata imena indie svijeta započela je prije dvije godine, kada su Ben i Jay započeli raditi glazbu za istoimeni dokumentarac o Jacku Kerouacu. Kako to već biva, skužili su da među njima ima kemije za više od par posveta koje bi se čule u filmu, te su se odlučili za snimanje pravog albuma na kojem bi, uz male prilagodbe teksta, uglazbili dijelove novele "Big Sur", djela iz kasnije kreativne faze kultnog američkog pisca, idejnog oca beatnika te samim time možda i prvog hipija.
E sada da se vratimo na višak spomenut u uvodnoj rečenici. Naime, on se odnosi na činjenicu kako je album posveta Kerouacu, što je nažalost motiv na koji će se uhvatiti većina osvrta. Mislim, dijelom je to i logično jer Kerouac otvara puno više vrata nego to mogu imena Farrara i Gibbarda. Ali ako je logično, ne znači da je i važno.
Jer naglašavanje ideje skreće pažnju s materijala, odnosno cijelu ploču stavlja u neki čudan kontekst, u kojem je razlog zbog kojeg je nastala puno bitniji od samih pjesama. Što je hrpa sranja, naravno. Da su pjesme loše, ne bi bilo ni važno, ali poštu su stvarno dobre, zaslužuju ipak malo više respekta od patetitčnog linkanja na Kerouaca.
Jer, budimo iskreni, Kerouac je dosadan. Ozbiljno, ako znate nekoga tko ima manje od 50 godina i zaklinje se kako mu je "On The Road" najdraža knjiga, znajte da imate posla s ili totalnim seronjom ili totalnim luzerom. Taj roman je u svoje vrijeme predstavljao revoluciju, ali danas djeluje zastarjelo poput Hrvatske pošte. Koga više zanima kvazi-spontani tok svijesti napušenog hipika oportuniste?
Poanta je da usmjeravanjem pažnje na površinu, gubimo iz vida ono bitno. A to je podatak kako na ovoj ploči surađuju Jay Farrar i Ben Gibbard. Dakle, pionir americane i alt-countrya surađuje s jednim od navećih talenata indie glazbe zadnjih desetak godina. Kombinacija koja intrigira.
Jay Farrar razočarao je ovogodišnjim Son Volt albumom, recenziranim i na pot listi, ali ovdje zvuči opušteno i samouvjereno kao na najboljim trenutcima karijere. Gibbard se još jednom dokazuje kao talent generacije, toplina njegove izvedbe materijal stavlja rame uz rame s klasičnim Gibbardovskim radovima, od Death Cab For Cutie albuma poput "Transatlanticism", preko suradnje sa Andrewom Kennyem iz American Analog Seta u petom nastavku serije "Home" EP-a, do legendarnog Postal Service albuma.
Stvari koje na ploči pjeva Gibbard jednostavno dobivaju tu emotivnu razinu o kakvoj obični smrtnici mogu samo sanjati. Iako se tekstovi bave nešto tamnijim stanjima ljudskog duha, stanjima natopljenim alkoholom i prazninom, u Gibbardovoj izvedbi zvuče kao ode melankoliji. Usprkos ograničenjima gej kaubojskog žanra, Ben je u stanju pričati priče koje zvuče kao klasične mu stvari o klincima iz predgrađa koji nemaju što raditi osim čekati da se nešto dogodi.
Farrar pak zvuči kao Farrar, što zbog činjenice kako materijal ionako sjajno paše uz motive kojima je posvetio cijelu karijeru, što zbog izvedbe koja je uvijek jednako monotona, bilo da pjeva svoje pjesme ili ove prerađene tuđe rečenice. Čovjek je kao John Wayne, faca koja nikako ne dosadi, ma koliko bila sirova, često prisutna i povremeno nezainteresirana. On bi van ovih okvira vjerovatno izgubio svu svoju muškost, kao što bi se dogodilo i Wayneu da je glumio u romantičnim komedijama. Muškarac uvijek treba biti svjestan svojih ograničenja, makar zbog njih postao granična karikatura.
Gibbard je time još bolji izbor za partnera jer, nečemu što bi inače prošlo kao tek još jedna oda boljoj prošlosti, daje dozu svježine i aktualnosti. Time veže album ne samo s prošlim, nego i sadašnjim vremenom. Dva ovakva lika, sa potpuno različitih planeta, u dobroj formi jednostavno ne mogu razočarati. Zanimljivi tekstovi, klasični žanrovski motivi alt-countrya, te prije svega vrhunska izvedba čine ovaj album zaokruženom cjelinom koju ne bi smjeli propustiti ako ste fan ovog tipa glazbe. Ako pak niste previše zainteresirani za ništa od ovdje navedenoga, uvijek možete slušati ofucane hrvatske bendove. Ili norveški death metal.