Old 97's The Grand Theatre Volume One New West 2010.
Ne u smislu da počnem paziti što pišem, već da ovih devedeset i nešto tjedana postojanja pot liste obilježim tako da zbrojim koliko puta sam u recenzijama u bilo kojem obliku naveo muški spolni organ.
Čekaj, kažete vi, zar si stvarno pročitao iznova sve te recenzije? Ah, kažem ja, a zašto ne? Gle, da iskoristim citat Ignatiusa J. Reillya iz "A Confederacy of Dunces" J.K. Toolea, kada na pitanje zašto se ne druži s drugim ljudima odgovora - 'zato što se družim samo s pametnima, a kako ne znam nikoga pametnijeg od sebe, to se družim sam sa sobom'.
Uglavnom, nisam baš uspio u naumu. Nakon desetak recenzija počela mi je popuštati koncentracija, a i shvatio sam da nije pretjerano zanimljivo baš sve što sam zapisao. Dobar dio tekstova sam tako samo letimično preletio, ali i ovako površno obavljen posao (već čujem Staroga - 'a kako ćeš ti napraviti posao nego površno, isti si Mater') doveo me do zapanjujućih saznanja.
Naime, ja uopće nisam takav prostak kakvim me Draž natjerao da se smatram. Evo, u tih oko 80 recenzija muški spolni organ spominje se, u različitim izvedenicama, samo nekih 18 puta. Znači, niti u četvrtini tekstova.
Ohrabren saznanjem da sam čak i podsvjesno pristojan momak kakvoga bi svaka majka poželjela za zeta, čak ću vam i navesti brojnost pojedinih izraza. Riječ kurac spominje se tako najviše puta, sedam, od čega većinom u nekakvim izvedenicama. Riječ kurčić sam namjerno izdvojio jer mi je simpatična i ne bih htio da se samo tako izgubi kao osmi kurac.
Riječ ćuna u recenzijama se može naći tri puta, kao i riječ kita. Tri puta možemo pronaći i mudo, iako mudo baš i nema veze s muškim spolnim organom. Mislim, ima, ali nije toliko bitno za ovu današnju priču. Uglavnom, istraživanje završavamo s riječi penis koja se javlja jedan jedini put.
Naravno, nakon što su stigli rezultati znatno slabiji od očekivanih, moram priznati da mi je malo laknulo. Ispada da se ne radi o ničemu drugom nego o blagom obliku dalmatinštine, koja se, vjerovali ili ne, u Dalmaciji čak i ne smatra bolešću. Sva sreća, jer već me bilo strah da bi pretjeran fokus na muški spolni organ zahtijevao nekakvu psihoanalizu koja bi otkrila da sam u biti prikriveni homić.
A to tek ne bi imalo smisla, jer svi dobro znamo da onaj Sigmund ionako kurca ne zna o čemu priča...
Da se vratim na početak - do ideje za ovo istraživanje dobrim dijelom sam došao i zato što nisam imao pojma što bih pisao o novom albumu rock skupine Old 97's.
Ovim veteranima alternativnog country-rocka ovo je već osma ploča, a zvuče jednako još tamo od davne 1997. kada su na albumu "Too Far To Care" postavili gornje granice svoga izričaja. Brze i glasne pjesme na granici punka, pop melodije, indie vokal lidera Rhetta Millera (koji je uvijek mudro znao odvojiti svoju groznu solo karijeru u kojoj pokušava postati emo heroj od ove cowpunk avanture u Old Ninety Sevensima) i povremena americana balada, to je ono što su redom donosili svi albumi do današnjega.
Uključujući i njega, jasno. Jer, ovaj Volume One u biti je tek Volume Eight uvijek istog materijala, zaostao u vremenu i prostoru. Kada si dobro upoznat s dometima jednog benda, praktički ti ne preostaje ništa drugo nego prilikom slušanja novih stvari tražiti eventualne dobre pjesme.
Njih nakon spomenutog "Too Far To Care" nije bilo previše, barem ne do prije dvije godine izašlog "Blame It On Gravity" koji je donio nekoliko finih balada. Nova ploča pak donosi samo nove gomile istoga (doduše, nikada bolje producirane i čišće).
Uvod u album s "The Grand Theatre" i "Every Night Is Friday Night" zvuči stvarno dobro i poletno, samo što to vrijedi kad sve padne u vodu sa sljedeće tri pjesme bez okusa i mirisa, pa tako sve do kraja. Međutim, na broju sedam krije se jedan pravi mali americana biser kakve Ninety Sevensi, većinom zadubljeni u brzinu i žestinu, nikada nisu pretjereno tražili u svom stvaralaštvu.
Pjesmuljak "Champaign, Illinois" odvodi ovaj album ravno u moj Hall Of Fame. Da, zvuči kao rip-off "Springfield, Illinois" Slobberbonea (već vidim mnogobrojne fanove Slobberbonea kako dižu obje šake u zrak jer je netko spomenuo Slobberbone i to već tri puta u jednoj rečenici, a i jer je netko optužio nekoga za krađu jedne od njihovih pjesama), ali je simpatična, vesela i uvijek može poslužiti. Za kompilaciju, a i nikada ne znaš kad čovjek može završiti kao DJ na nekoj od hrvatskih americana radio postaja.
Ako vam se čini da su tri solidne pjesme, od čega je jedna rip-off Slobberbone (ovaj put obje šake u zrak uz dvostruki pomak laktom prema dolje kao da povlačiš sirenu u lokomotivi), premalo da bi se vezali uz nešto, potpuno vas razumijem.
Ali, tri pjesme i dvadesetak muških spolnih organa kasnije, pot lista ima novu recenziju. To je, morate priznati, jedino važno. Konstanta. Zato, gledajte NBA, slušajte americanu, čitajte pot listu i volite se ljudi, jer nikada ne znaš kad će oni ludi Korejci, Kinezi i Amerićani sve skupa da nas dignu u zrak.
