Od Neutral Milk Hotela, kod kojih je duh u svima nama i nikada neće nestati, i Bombay Bicycle Cluba čiji duh pokazuje točno gdje i kako je krenulo po krivu, preko Fanfarlo čije duhove nitko ne želi do Communist Daughter koji se u kasnom prosincu sjećaju svojih, tu su i Counting Crows s prekrasnom obradom The Psychedelic Furs "The Ghost In You", koja ne blijedi, a nemojmo zaboraviti ni Band of Horses jer duhovi nas gledaju i dok spavamo sami u svom krevetu. Popis se nepregledno nastavlja i gotovo da je svaki bend koji drži do sebe napravio barem jednu pjesmu o toj neopipljivoj pojavi. Nije to ni toliko neobično, pa ipak je indie glazba zadužena opjevati sve neuspjele ljubavi i neuzvraćene osjećaje, a svaki čovjek treba muzu, naročito ovakvu koje se teško riješiti.

Scena koja mi je u vrijeme kad sam se intenzivnije družila sa svojim duhovima često padala na pamet bila je ona iz filma ''Okus čaja'' u kojoj smotani ujak svom nećaku priča kako je kao klinac neko vrijeme imao duha mrtvog jakuze. Tetovirani mrtvi jakuza svaki ga je dan gledao dok mete pod, pravio mu je društvo dok vježba gimnastiku, ali odlazio nije. Nije mu bio drag, ali nakon nekog vremena naučio je živjeti s njim. Kao s demonima koji uvijek spavaju s jednim okom otvorenim, i s njima živimo iako to ne želimo. Jer duhovi su ono što ostane kad zaista gadne stvari zatvorimo ispod teškog željeznog poklopca i zapečatimo ih debelim lokotom. Sve ono što smo ogradili nepropusnom branom, ono što ne možemo zaboraviti, stvari kojih se ne smijemo sjetiti. Duhovi dolaze naknadno. Ima nas više koji smo doktorirali duhove.

"Ghost Go Blind" jedan je od albuma u kojem kao da žive. Dok ga slušate, upija se u pore na koži, provlači vam prste kroz kosu, tek neprimjetno, na trenutak osjetite njegov hladni dah na vratu. Nije to oštra i svjetlucava bol, nego nešto daleko i izblijedjelo pored čega se možemo sklupčati. Valjda tako zvuče sjećanja. Jer album je pun teških stihova, a opet lagan kao perce, prozračan kao paukova mreža. Devet plahih pjesama, a svaka je mala, suzdržana bomba. Uz nježnu slowcore pozadinu gitara i zvončića, glas Davida Winga zvuči šuplje, kao da pjeva iz limene bačve. Nejak je i zapinje mu u grlu i zbog toga mu još više vjerujemo. Ono što me ipak prvo privuklo albumu nije bio naslov nego blagi odjeci R.E.M., albuma kakav bi možda bili napravili da se nije dogodio S11. Na njih me asocira uglavnom zbog atmosfere koju oslobađa i boje vokala, naročito u pjesmi "Washing Away", no ako bismo ih htjeli preciznije smjestiti našli bi se negdje uz Low i Other Lives. Upravo je u njoj vokal toliko šupalj da bi kroz nj mogao klopotati vjetar, dok nas jednostavna repetitivna struktura oplahuje valićima, no u posljednjoj minuti gitare podignu takvu bjesomučnu oluju buke da sve ostalo nestane kao progutano. "Fumbling for the Light" podsjeća i na prekrasnu "Little Joanne" My Sad Captainsa, uz stihove u dvoglasu I remember summer days with nothing else to do / Sneak into matinees and laying around with you, no sada kad su na svim prozorima daske i sve je pusto kao da su ostali samo duhovi u nekom obalnom gradiću koji se zatvara za zimu. Još jedna zimska mogla bi biti i "Staying In" – If I pull down all the shades / Will you still stay here with me and help me waste these days?...Light another cigarette / And pass it over here. Živahna je i poletna, možda najveselija na albumu,no opet nekako neodoljivo sjetna, baš kao što je i cijeli album prava mjera melodija nježnih poput uspavanke i pobješnjelih gitarističkih solaža. Umijeće građenja brane, s nedostajanjem u pukotinama.

Srećom, neki su duhovi već duže na odmoru, ne javljaju se čak ni razglednicama.