The Low Anthem Oh my God, Charlie Darwin Nonesuch 2009.
'I believe in miracles
Where you from
You sexy thing
I believe in miracles
Since you came along
You sexy thing'
Morao sam ubaciti ove besmrtne stihove na početak jer, barem meni, je u zadnjih nekoliko dana postalo jasno da se čuda stvarno događaju. Pazi, prvo HDZ izgubi izbore u gradovima gdje je to do jučer bilo nezamislivo. Pa onda Ivo 'rođen sam u Splitu, popušite mi kitu' Sanader samo tako nestane sa scene (hej, koga briga koji su razlozi za povlačenje, bitno je da se mr. Arogancija konačno maknuo, yessss!). Zadnji film Nicholasa Cagea, čovjeka koji je po veličini ega definitivno Sanaderov rodijak, film koji nije dobio ni jednu jedinu pozitivnu recenziju, uopće ne ispadne toliko loš (da je "Knowing" snimljen prije 20 godina od strane Stevena Spielberga danas bi vjerovatno bio kultni hit). I da, MOJO i UNCUT za albume mjeseca odabrali su bend koji je stvarno dobar, a ne tek trenutno u modi! What the fuck? Ljudi, kupujte zalihe konzervi, sprema se smak svijeta!
Tko bi rekao da engleski časopisi, odnosno časopis, jer im je 90% materijala i tema po broju isto, dakle tko bi rekao da omiljeno štivo Glatka Zalla i sličnih spodoba izgubljenih u vremenu i prostoru, može iskopati ovakav biser koji je prošao nezamijećeno od ukupne domaće im, američanske scene?
Doduše, treba im priznati da su uvijek znali prepozanti kvalitetu, My Morning Jacket su prve hvalospjeve zaradili baš na njihovim stranicama, ali češće su situacije kada se ili kasni nekoliko godina za pravom stvari (primjeri su Hold Steady i Felice Brothers), ili se pak nešto hvali čisto na račun starih zasluga (primjeri su Dylan te bilo koji kultni rocker). O bolesnoj potrebi da se u nebesa diže engleske bendove ne bih ovom prilikom, ali da nešto s tim narodom nije u redu, to je valjda svima jasno. Pa dosta je vidjeti kakav pritisak rade na onog nesretnog Škota kojega će Federer u finalu Wimbledona isprašiti bez izgubljenog seta.
Uglavnom, The Low Anthem su taj bend koji mijenja paradigmu, bend koji je savršeno uletio taman da ovo čudno, nervozno, kišno, recesijsko ljeto, učini ugodnijim i dostojnim čovjeka. "Oh My God, Charlie Darwin" je, da ne okolišam previše, prekrasna ploča. Topla i jednostavna kao najbolje pjesme Felice ili Avett Buraza, a opet dovoljno moderna, samosvjesna i pretenciozna da bi se prodala i kao odličan komad glazbe bez obzira na žanr.
A žanr stvarno nije bitan, jer bend je ovo koji tijekom ovih 12 pjesama miksa nekoliko pod-smjerova i zvuči kao tri benda koja su složila zajedničku kompilaciju. Gle, postoje ljudi poput Grizzly Bear, Dan Deacona ili Dirty Projectors koji deset puta promisle svaku sekundu albuma prije nego je snime. I ovo je u principu jedan takav bend. Samo, da li zbog žanra, ili zbog talenta, glazba The Low Anthem zvuči kao da je došla direktno iz srca, bez posredovanja s organima poput mozga ili kite.
The Low Anthem su, ako nekome još nije jasno, americana bend. Koji retro štihom odaje počast tradiciji i folk korijenima. Ali ovaj album nije samo nastavak genijalnog niza albuma zadnjih par godina u koji još možemo ubrojiti "IV" Chatham County Line, "Low Country Suite" King Wilkie ili "Nothing is Okay" Everybodyfieldsa, ovo je i ploča koji ima prizvuk pravog autorskog americana benda 90-ih. Znači, nije ovo tek sastav koji praši jedan oblik kosmičke američke glazbe, već više prava autorska grupa koja svemu dodaje pečat osobnosti, kao što su to naprimjer bili Willard Grant Conspiracy.
Imaju tu ruralnost stare granice prema Zapadu, kakvu predstavlja The Band, dakle tu kombinaciju folka i countrya, ali pomiješanu sa dozom patosa Nove Engleske, njenom gotikom i samosvješću. Osim svega nabrojanoga, na ovoj ploči možete čuti i par balada kakvih se ne bi posramili ni gospoda Beam i Vernon, evo potpisujem s punom odgovornošću da je "Don't Tremble" nešto najbolje što ćete ove godine čuti kada su ljubavne posvete u pitanju.
Iako je ovo prvenstveno sporija ploča koja se bazira na atmosferi, ne nedostaje na njoj ni energije. Posebice u obradi Waitsove "Home I'll Never Be", odnosno u posveti Waitsu "Ticket Tacker". "Champion Angel" pak zvuči kao da je ispala s albuma kojega će jednoga dana snimiti Brian Fallon, kada odluči da je vrijeme da napiše svoju "Nebrasku".
Inače, The Low Anthem su dva Mladića i jedna Djevojka. Jedan od njih je slikar, drugi je jazz basist, oba su diplomirala na Brownu, a upoznali su se na studentskom radiju. Postava je finalizirana kada im se godinu kasnije pridružila Djevojka, inače zaposlena u NASA-i, te školovani klasični kompozitor, koja se brine za orkestracije i aranžmane. Postoje od 2006. i dolaze iz Rhode Islanda, državice čijoj policiji je pripadao Jim Carrey u "Me, Myself & Irene". Iza sebe već imaju jedan album koji je prošao ispod radara čak i najvećim americana zaljubljenicima, ali srećom nikada nije kasno za ispraviti nepravdu.
Siguran sam da bih ih bilo zanimljivo čuti uživo. Zašto? Pa zato jer su na ovoj ploči savršeni, a samo ih je troje. Iako se radi o minimalističkoj glazbi, sve je puno zvukova i, da, gitare su najmanje bitne. Mislim da sve skupa zajedno sviraju nekih 12 ozbiljnih instrumenata i još toliko neozbiljnih i improviziranih (kravlja zvona, razne šuškalice, sintići, boce, nargile). Kako im to uspijeva posložiti na koncertu?
Od trenutka kada na uvodnoj pjesmi, "Charlie Darwin", uleti najtopliji zvuk orgulja koji ste ikada čuli jasno vam je da imate posla sa ljudima koji znaju što rade. Vokalne harmonije stapaju se s diskretnom, ali bogatom glazbenom pratnjom u savršenu zvučnu sliku, melodije se uvlače pod kožu i tako pjesmu za pjesmom. Što je posebno važno, jer kada maknemo sve usporedbe, teze i kompleksnosti iz priče, ostaje činjenica da su ovo prije svega dobre pjesme koje mogu stajati same za sebe.
Ta punoća zvuka, originalnost u svoj toj gomili citata i kombinacija koje iskušavaju, pa čak i tekstovi, zajedno čine cijelinu smislenom i zaokruženom. Ne žrtvom koncepta ili pretencioznog aranžiranja, već nečim što je samo po sebi savršeno, a da nitko osim autora valjda ne zna kako je takvim ispalo.
Potencijal ove trojke je strašan i već sada mogu reći da s nestrpljenjem čekam njihov novi album. Jer, naići na bend koji je u stanju toliko toga natrpati na 40 minuta, a da ne pogriješi u koracima niti jednom te da sve ispadne baš kako treba, prava je rijetkost. Kvragu, rijeđa je to situacija i od poštenja u politici, dobrog filma Nicholasa Cagea ili zanimljivog članka u glazbenim magazinima. Jedino od čega je ipak češća jesu Federerovi porazi.