Poznanik, čije ime neću spominjati, a kojem će vjerojatno napumpati ego što se uopće piše u njemu u recenziji na prominentnom hrvatskom glazbenom portalu, nedavno mi je spomenuo da je nakon godina bivanja dobrim dečkom odlučio prestati biti takvim. Što ja znam, valjda se nije okitio dovoljnim brojem curetaka pa je prešao u drugi ekstrem. Ako sam dobro shvatila, taj je ekstrem uključivao arogantnost, samodopadnost, puno psovanja i vrijeđanja svih i svačeg. Naravno, obilo mu se o glavu. I to, ako sam dobro shvatila, u rekordnom vremenu. Smiješno rekordnom vremenu. Rekordnom vremenu zbog kojeg ću ga zadirkivati jedno dulje vrijeme. Uglavnom, dok se on bavi isprikama i baca na koljena pred svoje prijatelje, ja se pitam kog mu je vraga to uopće trebalo. Čemu ekstremi? Što nedostaje zlatnoj sredini? Uljudno, a opet iskreno ophođenje više nije fora? Isto se tako pitam kog vraga nedostaje savršenim tro i nešto minutnim pop pjesmama? Kad su savršene pop pjesme prestale biti fora?

To se pitam svaki put kad pokrenem novi, jedanaesti album Of Montreala i preskočim prve dvije minute uvodne stvari jer ih jednostavno ne mogu probaviti. Nemam snage to raditi sa svakom od sljedećih pjesama na albumu "Paralytic Stalks", ali to je upravo ono što poželim učiniti svakoj (neću ni početi nabrajati što bih sve radila završnoj koja traje ubitačnih 13 minuta). Maknula bih sloj, dva, ili osam u ponekim, i uništila psihodelični višak da mi ostanu savršene pop tri minute koje se kriju u svakoj od njih. Možda se ja jednostavno ne drogiram dovoljno, ali frustrira me taj Kevin Barnes. Na sličan način kao što me frustrira Ariel Pink. Obojica su očito ono što bismo komotno mogli nazvati pop-genijima, ali kao da se uporno odbijaju okititi tom titulom i radije se odlučuju za onu ludi genije pa umjesto da nam serviraju nešto fino i sočno, prisiljavaju nas na probijanje kroz psihodeličnu šumu.

Prvo što upada u oči (a mene prvenstveno bode u oči) jest da svi naslovi zvuče kao nazivi hororaca žnj kategorije. Mislite da pretjerujem? Vidi, "Gelid Ascent", "Malefic Dowery", "Exorcism Breeding Knife", "We Will Commit Wolf Murder". Ne pretjerujem. I iz ovih naslova jasno je da želite li razumjeti što to Kevin želi reći, bolje da tijekom preslušavanja imate Bujasa pri ruci. Ili se samo prepustite i, kao što Kevin kaže, upotrijebite maštu ('...some ancient reptilian form like an agnostic transubstantiation. Don't know what that is (use your imagination)'). Prvu polovicu albuma čini ono što ja zovem pjesmama, a drugu polovicu ono što Kevin ziher zove soničnim orgazmima. Dok su tipično ofmontrealovski glazbeno prisutne sve dugine boje, tekstualno ovaj put prevladava crna. Kevin se prvenstveno bavi svojom sjebanošću i vezom sa svojom Ninom pa maknemo li silne parazite, strane vrste, lubanje, mozgove, krv, vađenje utroba, kanibalizam i tomu slično, sve ono što i očekujete da se pojavi kad vidite popis pjesama, ostaju introspektivne teme tipične za jedan americana album. Ukratko, današnja su vremena kuja koja uništava naše snove, on je sjeban i paranoičan, jedina koja ga može spasiti jest ona koju voli.

Možda samo moje matorstvo igra preveliku ulogu, ali uvjerena sam da bismo Kevin i ja bili puno bolji prijatelji da se momak okani ekstrema i servira manji bućkuriš. Kevine, fora je u kvalitetnim sastojcima, o'ladi malo sa silnim začinima. To mi serviraj jer to je jelo od kojeg mi se ne bi dizao želudac (i koje mi ne bi dizalo živac), nego ono koje bi mi oduševljavalo nepce. Pa bi tražilo repete.

www.ofmontreal.net