To se često zapitam i sam. Okej, jasno je, nalazim ih po mp3 blogovima, ovdje i ondje, netko mi pošalje link, last.fm radi punom parom, Soulseek moj dobar drugar, Myspace isto odrađuje posao, tehnologija nam svima ide na ruku, ali to je ono što je očito i jasno svakome, meni je puno intrigantniji proces koji me dovede do toga da neki album skinem ili ne skinem. Uvijek malo poslušam raspoložive pjesme i onda u jednom trenutku, tko zna kako, odlučim da je to ono što trebam i želim poslušati. Ili odlučim suprotno. Kod The Miserable Rich je presudio, točno se sjećam, jedan možda naoko nevažan detalj. U onu kućicu na Myspaceu maštovito nazvanu 'sounds like' u koju mnogi bendovi nabrajaju svu silu uzora trudeći se ispasti eklektični, istovremeno moderni i retro ili barem kul, ovi su momci iz Brightona stavili samo 'the sound of one lip kissing'. Zakon.

Ne sjećam se više što sam očekivao od benda samo na temelju sporadičnog preslušavanja početaka dvije ili tri pjesme i razmjerno nemuštog opisa koji se može pronaći na internetu, ali to nije niti bitno, prokletstvo očekivanja sam ionako već detaljno obradio u nekim prošlim recenzijama na ovim stranicama. Mislim da, zapravo, nisam očekivao ništa osim još jednog rock, pop ili punk benda. Gitare moćnije od života, malo igre s elektronskim zvukovljem u pozadini, moderna fragmentarna poezija. Nešto od toga je moralo biti tu, to se sada tako radi, dobrodošli u 21. stoljeće.

Ništa od toga, dječaci. Album otvara pjesma "Pegasus" koju sam zbog banalne rime s kojom započinje ('Though the warm wind blows/everybody knows') bio sklon popljuvati odmah i s guštom, ali u kojoj nema ni traga elementima iz prethodnog paragrafa, već je riječ o suptilnoj i promišljenoj međuigri gudača i klavira uz tek efemernu pratnju nježne akustične gitare, sve podvučeno gotovo klasičnim pjevanjem koje će vas odmah podsjetiti na Nick Drakea da bi se poslije javile i ostale asocijacije, ne nužno ovim redoslijedom, dakle Tindersticks, Rufus Wainwright, Lambchop.

Okej, dakle omeđili smo teren i sada ste ili zainteresirani ili s užitkom šaljete u kurac i bend tako glupog imena (kao sapunica, i bogati plaču, da, znamo) i čovjeka koji je na isti spreman potrošiti najmanje sat vremena za preslušavanje i još barem toliko da nešto o poslušanom i napiše. Šteta je ako ste se odlučili za ovu drugu opciju jer u tom slučaju propuštate "Chestnut Sunday", smirujuću i sanjivu, a opet dinamičnu elegiju koja na najbolji način pokazuje sve prednosti i snage ovog benda. Mane, za sada, ostaju u pozadini.

Nakon "Chestnut Sunday" slijedi prvi intermezzo nazvan "Flight # 1". Četiri su takva instrumentalna predaha na albumu, traju između pola minute i minutu, a meni se čini da im je jedina funkcija poslužiti kao uvod u promjenu raspoloženja i atmosfere koja će nastupiti s pjesmama, pravim pjesmama koje slijede.

"Flight#1" se pretrapa u "Sommerhill" koja zvuči kao sredina proljeća u vašem gradu, kada baš nemate nekog posla i na biciklu šalabajzate ulicama koje su se tek počele puniti dokonim ljudima. Sjene još nisu dugačke kao usred ljeta i na trenutak se čak izgubite pa niste sigurni je li kasno proljeće ili rana jesen, ali ste posve uvjereni da bi pjesma koju slušate mogla izvrsno sjesti u neki mjuzikl u sceni koja treba sugerirati veselje, sreću i slavljenje života.

Još jedan od vrhunaca albuma treba čekati skoro do samoga kraja, ali to čekanje nije uzaludno, niti dosadno, možda tek malo manje inspirativno. "Let Me Fade" jedna je od zabavnijih, istinitijih i životnijih pjesama o prekidu ljubavne veze koje sam ikada čuo. Iako boluje od već spomenute boljke prvoloptaških rima 'Pick your shoes up off the floor, take your sofa through the door', odmah potom se izvlači s 'that red t-shirt you never wore, now is the time you've waited for' da bi s hinjenim altruizmom i opakom kulerštinom 'it's time we both went out to score/there's other men who want you more' zaslužila svaki postojeći kredit.

Iako ima pjesama koje su tu samo da popune minutažu ("For a Day" i "The Mouth Of The Wolf" ), dobre pjesme ovdje su ipak u većini i album se može poslušati u cjelini, bez nekih prevelikih padova pozornosti. Priznajem, nije ovo baš idealna ljetna ploča, ali će poslužiti dosta dobro kada temperature malo padnu i kiša ponovno postane svakodnevna činjenica, a ne dar s neba kojemu se uzaludno nadamo.

Vraćam se početku i motivaciji za skidanje ovog albuma. Jedna od najljepših knjiga na svijetu, a obožavateljima obitelji Glass sasvim sigurno ne treba objašnjavati koja je to, počinje ovim Zen koanom: Znamo kako zvuči pljesak dvjema rukama, ali kako zvuči pljesak samo jednom rukom? "Devet priča" sam pročitao barem deset puta i baš sam uvijek malo zastao na toj prvoj stranici i razmišljao o divoti ovog 'translogičnog pitanja kojim majstor zena provjerava razumijevanje i stupanj prosvijetljenosti učenika'. Tu leži pravi razlog zbog kojeg sam skinuo ovaj album. Mogućnost da doznam kako zvuči poljubac samo jednom usnicom bila je previše neodoljiva za mene.

www.myspace.com/themiserablerich