Vječno pitanje nije voliš li više Stonese ili Beatlese, nego jel' ti bolji At the Drive In ili The Mars Volta. Ja više volim ove prve, ali pošto sam zadnjih osam godina bio apsolutni manijakalni ljubitelj svega što je napravio dvojac Omar - Cedric naravno da sam fan i Mars Volte.

Omar i Cedric (u daljnjem tekstu OC) su već na posljednjem albumu ATDI dali naznake kakvom se glazbom žele bavit u budućnosti i odmetnuli se od ostatka benda. Ostatak ATDI napravio je Spartu koja je inače sinonim za dosadu, dok su OC okupili: plaćenika (onaj crnac na klavijaturama je svir'o sa svima pa čak i s Long Beach Dub Allstars), najboljeg bubnjara u svemiru Jona Theodorea, frenda tonca te Fleu i Frusciantea kao goste.

Rezultat je bio dobar ep i vrhunski prvijenac "De-Loused in the Comatorium". Gitare ko Santana na speedu, ubijanje bubnjeva i Cedricovo kastratskoželimbitkorobertplant zavijanje. Naravno cijeli album je imao i konceptualnu priču iza sebe o nekom priki koji se bacio s nekog nadvožnjaka pa završio u komi. Unatoč poprilično debilnom konceptu album je bio odlično primljen kod kritike, a Mars Volta je stekla horde manijakalnih obožavatelja, redom geekova gitarista (ja sam jedan od njih) i djevojaka koje su tražille dublji smisao života u tekstovima mršavog meksikanca.

Narafski drug Flip i moja malenkost gledali smo sve inkarnacije benda i solo projekata njegovih članova u Zagrebu i po bližoj nam okolici. Zahvaljujući tim putovanjima Flip je upoznao svoje idole iz mladosti, mahom bivše suradnike Beastie Boys-a, a ja sam slinio u prvom redu na količinu efekata i gitarske vještine Omara Rodrigueza Lopeza. Slijedi vrlo dobar drugi studijski album, "Frances the Mute", opičeni live album, a u međuvremenu prika tonac benda umire i sve kreće kvragu. Omar i Cedric pretjeruju s prog rock preseravanjima isto kao i njihovi prethodnici iz sedamdesetih. Koncepti albuma bivaju sve gluplji, a Omar počinje kenjat kako mu se ne da svirat' gitaru. Nema više ni Theodorea, rade ultraloš "Amputechture", i dosadan "The Bedlam in Goliath". Fanovi naravno i dalje puše njihovu, mismoumjetnici priču. E pa tu je moj interes za Mars Voltu lagano splasnuo, da ne kažem da me je počeo bolit pišo za njih.

No, počele su kružiti glasine da će njihov novi album bit akustični pop pa ja reko: 'idem poslušat jel zajebancija il ozbiljno'. I gle čuda uspjeli su napokon napravit nešto što se može poslušat više puta za redom. Štoviše, "Octahedron" vadim iz plejera jedino ako hoću poslušat par stvari s antologije Tootsa Herberta i njegovih Maytalsa (btw, kupljeno na sniženju za pedeset kuna). Naravno da se ne radi o nikakvom akustičnom popu. Album počinje sa uobičajenom minutom i pol tišine i malo klavijatura, a onda kreće - "SINCE WE'VE BEEN WRONG" najbolja rock balada (to im je valjda taj akustični pop) koju sam čuo od kad je Beck cmizdrio za bivšom ženom. Sve savršeno, Cedric pjeva, ispod svira lagana gitarska pratnja i nekoliko gitarskih tema koje se savršeno upotpunjuju. Sve dobro, sve uravnoteženo i dobro dozirano (uff ovo zvuči ko da Butković piše svoje ljigave restoran recenzije). Nakon nešto više od polovice pjesme upada ostatak benda, bubnjar ga melje baš isto. Tim receptom (vid' vraga opet reference na hranu) Mars Volta se služi kroz cijeli album osim par pjesama koje zvuče kao s prvog albuma. Posebno izdvajam zadnju stvar "Luciforms", uz prvu možda i ponajbolju na albumu. Deset minuta gitarskog izdrk... pardon, savšenstva. Rifčuga ko da je Jimmy Page smislio, bubanj opet kolje pa onda opet malo lakšeg dijela i između svega Omar piči solaže ko da se natječe u finalu Guitar Idola. U koncept ovog albuma, a sigurno postoji, neću ulazit jerbo tko još normalan osim prijateljice Velne pokušava razumjet šta ovaj mali feminiziraniji i dlakaviji Robert Plant želi reći. Samo će mi pokvarit ukupni dojam. Sjedi Ante evo ti pet, a i bendu isto.

P.S. upišite u Youtube 'Hitler mars volta octahedron', od srca ćete se nasmijat. 

http://www.myspace.com/themarsvolta
http://themarsvolta.com