Evo, ovaj prelazak na KRS, pa nije da su prešli iz Reala u Barcu. Ovo je više kao nekakav transfer na relaciji Blazers – Sonics (pokoj im duši), ma čak i neviniji jer praktički ostalo se u istih nekoliko kilometara. Kako na doslovnom, fizičkom planu, tako i u onom filozofskom smislu. Jer kao što znamo, zapadna civilizacija možda i jeste rođena u Grčkoj, ali današnji Platoni žive na sjeverozapadu SAD-a.

Kvaliteta života i misli kakvu danas imate u području Oregona (odakle su članovi benda) i Washingtona (gdje su smještene spomenute izdavačke kuće, najveće od najvećih svakom pravom djetetu 90-ih), između svega ostaloga podarila nam je i gomilu savršene glazbe, među koju ubrajamo i ovaj bend (također, svatko tko misli da se jedni Fleet Foxes pojave slučajno, jer je netko talentiran, ili jer mu se digla ćuna, bez interakcije sa okolinom i njenog utjecaja na konačni umjetnički proizvod, nek se istoga trena baci na glavu kroz prozor).

Što se tiče zvuka, nekih manjih pomaka ima. Recimo, bend je mirniji, sporiji, skloniji opuštenim i veselim pjesmuljcima za razliku od dosadašnjih nešto agresivnijih tonova. Svirka je i dalje najobičniji trash-rock koji se povijesno gledano proteže još tamo od Chucka Berrya pa preko Flamin' Groovies do Fastbacks, samo naravno prilagođen indie senzibilitetu današnjih vječnih adolescenata.

Album je ovo pun paradoksa, tako od samoga početka bivate zasipani pojmovima poput smrti, bolesti, ubijanja, praznine, izgubljenosti, ranjenosti i propasti. Sve redom riječi koje bude negativne konotacije. I onda ispod njih (ili preko njih, kako vam drago) ide ta moćna, jednostavna, umirujuća glazba puna pozitivne energije. Treba stati i diviti se načinu na koji se jedan mali rock bend suočio sa krajnostima svijeta, njegovom izvanjskom ružnoćom i unutrašnjom ljepotom.

Čim se Hutch javi sa onim svojim dječačkim glasićem i otpjeva nešto u stilu 'mi ovo, mi ono', čovjek osjeti opuštenost kakvu ti valjda može pružiti samo interakcija sa drugim ljudskim bićima. Osjetiš se brate živim. Pa čak i kada dvije minuta tek ponavljaju "You Dissolve", bez glave i repa, uz svirku koja više zvuči kao prva proba nekog srednjoškolskog benda nego kao pjesma sa jednog od najočekivanijih rock albuma godine, bivaju više meditacija nego zajebancija.

Stoga, odbaciti ovu ploču jer ne nudi ništa novo nema smisla. Takva reakcija tek je konzumeristički impuls uvijek prisutan u našoj svijesti. Istina, slabiji je ovo album od prethodnoga, ali samo iz jednoga razloga. Naime, na veličanstvenom "The Body, The Blood, The Machine", bend je posjedovao gotovo punkersku energiju i stav koji su djelovali nadahnjujuće, tjerajući slušatelja da misli kako je na vrhu svijeta ili bar da skače uokolo.

Novi album ne nadahnjuje na taj način, ali smiruje i zabavlja. Iako i dalje postavljen u kontekst ljudskih bića koja život žive aktivno i promišljeno, poanta ove ploče nije akcija sama. Već više oni trenutci kada akcija ustupa mjesto odmoru.

U vrijeme kada se sva uporišta oko nas ruše, bilo ova materijalna, bilo ona duhovna, u kojoj sve postaje popularna psihologija (hm, izgleda i recenzije rock glazbe?) te čak i znanost počinje nalikovati na Oprah Show (i da, nitko ne može reći sa sigurnošću da li je to dobro ili loše) čovjeku treba nešto na što se može osloniti. Hej, nije loše imati svoga gurua kojemu se uvijek možeš obratiti za savjet i inspiraciju, ali ponekad je samo dovoljno dignuti slušalicu i čuti poznati prijateljski glas. Ili upaliti nove Thermalse.

http://www.thethermals.com
http://www.myspace.com/thethermals