Ako govorimo o uobičajenosti izraza, bilo bi prirodno čuti kako danas ništa nije kao što je nekada bilo. Međutim, Drake preusmjeruje vremensku orijentaciju sintagme i svoj novi album naziva “Nothing Was the Same”. Za njega prošlost nije dostojna sadašnjosti, jer umjesto srednjostaleške stvarnosti prosječnog Kanađanina on danas živi san svakog mladog repera pogleda uperenog u slavu – broji zlatne i platinaste naklade albuma, daje intervjue nacionalnim postajama u prime-timeu, leti privatnim zrakoplovima, pije skupocjena pića iz svoje statuice Grammyja i svađa se s konkurencijom koju redovito proglašava nedoraslom. I ništa od toga nije nezasluženo.

Priča je već ispripovijedana na svakojake načine, no svodi se na sasvim jednostavan scenarij: mladi glumac iz popularne teen serije “Degrassi” shvatio je da mu samoproklamirani motor mouth i duša preranjiva za isprazan serijal mogu više koristiti pred mikrofonom nego pred kamerom. Natukao je nekoliko mixtapeova, spojio se potom s Lil Wayneom te napokon snimio “So Far Gone”, mixtape koji ga je lansirao u orbitu financijskog uspjeha i nezanemarivog uličnog kredibiliteta. Medijski popraćene over-the-clothes-stuff i under-the-clothes-stuff afere s protagonisticama jet-set kolumni donijele su prijeko potrebni publicitet i Drake je ubrzo zavladao podzemnim i nadzemnim razinama (hip-hop) estrade, izdavši nakon spomenutog mixtapea još tri iznimno uspješna studijska albuma.

Taj treći je “Nothing Was the Same”, i ništa ga posebno ne razlučuje u odnosu na odličnog prethodnika – osim možda osjećaja da se Drizzy još dublje zavalio u svoju udobnu fotelju i donekle ulijenio. U nezamjenjivo drejkovskom albumu – ispovjednog karaktera, kontemplativnog ozračja, odmjerenog ritma i oduševljavajuće homogenog sadržaja – ono što možda i najviše dolazi do izražaja je Drakeova odluka da više nužno ne demonstrira svoja najjača oružja, već se jednostavno na njih poziva. Kad je na prošlom albumu htio pokazati da je jedan od najtalentiranijih repera, ispalio je uvodnu rimu na pjesmi “HYFR”. Na novom albumu, u letargičnom tempu izlaganja onoga što je već općeprihvaćeno, zaključuje: ‘I am the kid with the motor mouth / I am the one you should worry about’.

Čak i u momentima u kojima diže svoj glas u svrhu obračuna s duhovima prošlosti, agresija ne proizlazi iz bujice stihova, već ponajprije iz jednog hooka. Pjesma “Worst Behavior” orbitira oko konstatacije ‘motherfucker never loved us’ i adresira, valjda, sve koji su mladog repera dezavuirali na njegovu sasvim izvjesnom putu do zvijezda. No, Drakeovo najgore ponašanje daleko je od ikakvog huliganstva ili psihoze jednog Ol’ Dirty Bastarda kojeg također spominje. Ta “opaka“ strana Aubreyja Grahama ustvari je umjetnička uobrazilja koju on realizira tek katkada u pjesmama; njegovo pravo lice ono je fino odgojenog kvartovskog dječaka, prisutno u većini intervjua i ranjeno u nespretnoj kvazitučnjavi s Chrisom Brownom.

Sentimentalnost je, dakle, uz originalan talent repanja, ono što daje jedinstveni pečat Drakeovu djelu. Prisutna je ne samo u prepoznatljivoj kombinaciji pjevanja i repanja, nego i u dosljednoj produkciji za koju je ponajviše zaslužan njegov vjerni suradnik Noah 40 Shebib i koja, zajedno s Drakeovom izvedbom, živi u fantastičnoj simbiozi. Danas je sve manje postojanih partnerstava između producenta i MC-ja: način na koji je nekada Premier pratio Gurua ili Jerua, ili kako su Beatminerz, barem u početku, pouzdano pogonili Heltah Skeltah ili Smif-N-Wessun, znatno je rjeđa pojava. Reperske su ploče, makar tretirane kao albumi, sve više nalik mixtapeovima – glas i flow pripadaju potpisanom izvođaču, beatovi kako kome. Uglavnom producentima čije podloge trenutno dosežu vrhove ljestvica.

Kod Shebiba i Drakea, usprkos dokazanoj uspješnosti formule, veza ne počiva na utilitarnosti, nego na jednostavnoj činjenici da se glazba jednoga i izvedba drugoga savršeno upotpunjuju. Uvodna tročinka “Tuscan Leather” indikativna je za cijeli album – beat koji je istovremeno suzdržan i potentan te Drake koji zvuči kao da mu u datom trenutku osim te podloge ništa više u životu ne treba. Čak i nakon punih 6 minuta, pjesma se doima kao da završava prerano. Kad Drake u jednom momentu kaže ‘I could go an hour on this beat’, to ne zvuči kao neutemeljeno hvaljenje; prije je riječ o sasvim realnoj mogućnosti koja namjerno – možda i nažalost – nije iskorištena. Očito, Drake je čovjek snažnih potencijala i većina njih na ovome je albumu u cijelosti ostvarena.

Daleko od toga da je on nesvjestan te činjenice: ‘All these 90’s fantasies on my mind / The difference is that with mine, they all come true in due time’. U odnosu na prošlost koju često priziva s namjerom slikovitog ilustriranja uspješne sadašnjosti, Drakeov se život stubokom promijenio. Čovjek koji već u 28. godini života sasvim iskreno pa i opravdano može reći ‘My life is a completed checklist’ mirne bi se duše mogao prestati truditi. Ali Drake ne posustaje. Po tome kako nezaustavljivo gazi uzlaznom putanjom, po snazi novoga albuma i ambicioznosti turneje koja upravo počinje, za očekivati je da i ova sadašnjost uskoro postane samo još jedna razina nedostojne prošlosti.