Prvi dojam nije obećavao. Cover s motorom mi nikako nije sjeo, a ni prvi taktovi uvodne "Amidinine" mi se nisu svidjeli. Navikao sam da Bombino, inače vlasnik po mom mišljenju najboljeg world music albuma za 2011. godinu, svoj stil gradi kroz majstorsko prebiranje po gitari, lagano pjevanje i isto takvim, laganim ritmovima često, baš kao što je to tuareška tradicija, baziranih samo na par udaraljki i pljeskanju. No, ovdje je ritam sekcija ponijela pjesmu, Bombino je svoje gitarske dionice izvlačio kroz njih, a sve skupa je bilo prilično nabrijano. Prilikom tog, prvog slušanja nisam ni znao da je "Nomad" producirao Dan Auerbach. Da jesam, možda bi mi bilo malo jasnije znajući da njegovo viđenje blues rocka nije baš onakvo kakvo je to Bombino na "Agadezu" predstavio, ali nisam i zato je čuđenje bilo poveliko. Trebalo mi je par pjesama da se na te promjene priviknem, ali i svega jedno-dva slušanja da shvatim kako su one itekako dobrodošle.

Dvije stvari treba odmah razriješiti. Prije svega, "Nomad" je odličan album. Nakon što ga je "Agadez" gurnuo u orbitu, ovaj je album Bombina ostavio tamo i sada je potpuno jasno da on jedini, bez obzira na Tamikrest, Terakaft, Amanar i druge odlične tuareške izvođače, može pristupiti Tinariwen prijestolju. Druga stvar - Dan Auerbach je odradio odličan posao. U recenziji za novi album Rokie Traoré, spomenuo sam da je John Parish kao producent odradio dobar posao ne eksperimentirajući previše nego razvijajući već etablirani zvuk jedne zvijezde svog žanra. Ovdje je situacija u jednu ruku slična, a u drugu opet tako drugačija. Nije Auerbach dirao osnove Bombinove glazbe - virtuozne gitarske dionice i sjajno pjevanje, ali ih je malo izmijenio i dodao druge stvari. Bombinova gitara je u nekim pjesmama neprepoznatljivo žestoka, a ponegdje su i vokali malo prevučeni efektima. No, najveće promjene su napravljene dodavanjem ritma. Prošli album je u tom segmentu bio baziran na pljeskanju, pozadinskoj ritam gitari uz tek povremeno dodavanje udaraljki ili bas gitare. Ovdje je situacija prilično drugačija. Uz tuareške udaraljke, tu je i klasični bubanj, bas dionice su dobile značajnu ulogu, a nije se Auerbach ustručavao dodati i malo elektronskog ritma gdje je smatrao da je bilo potrebno. Najbolje od svega je činjenica da je sve napravio s mjerom - nigdje se ne može reći da je album preproduciran. Dapače, Bombino je ovim promjenama dobio novu energiju koju je uspio pretočiti u još jedan sjajan album. Ne toliko sjajan kao "Agadez", što je bilo teško i za očekivati, ali definitivno dovoljno dobar da se utvrdi ispod onog spomenutog prijestolja.

(A sada malo lamentiranja o pjesmama - napisao sam kraj recenzije prije njenog početka pa nisam mogao smisliti nikakav pametniji prijelaz od ovoga)

Furiozna "Azamane Tiliade" možda je najbolji primjer odlične sinergije izvođača i producenta. Bombinova gitara je odvrnuta do kraja i cijelo vrijeme pleše na rubu mikrofonije. No, ni to ne sprječava našeg junaka da iz te buke izvlači sjajne solo dionice, a cijelom tom zvuku dodatnu čar daje mantričnost tuareških napjeva. Cijeli "Nomad" je, naime, tekstualno složen po sada već klasičnoj desert blues osnovi - često su cijele pjesme složene tek od nekoliko stihova (o ekstremnim primjerima tog pristupa nešto kasnije), a takav pristup daje dosta na ritmičnosti glazbe. "Azamane Tiliade" bazirana je na par stihova koji se, preko već spomenute žestoke glazbe, nebrojeno puta ponavljaju isijavajući svakim novim krugom sve više energije. Sve to skupa lijepo je zaokruženo zanimljivom ritmičnom kombinacijom - klasično tuareško pljeskanje suprotstavljeno je elektronskom ritmu. Možda na prvi pogled ne izgleda kao dobra ideja, ni meni se nije tako činila tijekom prvog slušanja, ali kada ova pjesma uđe pod kožu teško ju je izbaciti.

U prethodnom pasusu spomenuto mantrično ponavljanje svega nekoliko stihova, Bombino je na ovom albumu doveo do novih razmjera, a sve se najbolje očituje u pjesmama "Her Tenere" i "Imidiwan". Dvije jako poznate riječi i za one koji pojma nemaju o tuareškom jeziku, ali su slušali dosta izdanja koja su iz pustinje dolazila prethodnih godina ('tenere' znači pustinja, a 'imidiwan' prijatelji), u ovim pjesmama su se ponovile 38, odnosno 26 puta. U stvari, u obje pjesme je tek nekoliko drugih riječi/stihova otpjevano, ali to nikako ne znači da to bjesomučno ponavljanje dosadi. Dapače, "Her Tenere' i "Imidiwan" potpuno osvajaju, a 7 minuta ukupnog trajanja tih pjesama su mi možda i najdraži dio albuma.

"Tamiditine", zadnja pjesma na albumu, najbolje ocrtava sve ono što je Auerbach napravio na ovom albumu. Nakon što je u ranijih 35-36 minuta Bombino isporučio dosta energičnih pjesama, barem ako sve uspoređujemo s "Agadezom", ova pjesma je potpuno smirena i na neki opuštajući način zatvara ovo nomadsko putovanje. No, ta smirenost ne dolazi od očekivane bombinovske forme - laganog gitarskog prebiranja, minimalnim udaraljkama i mantričnom Bombinovom glasu. Doduše, glas i stil pjevanja su tu, no cijela pjesma je bazirana na netipičnom zvuku slide gitare 'poduplanog' prigušenim zvukom klavijatura/orgulja. Kada se tome doda malo eha stavljenog na vokale, onda je "Tamiditine" potpuno psihodelično zatvaranje ove priče, jedan od najboljih trenutaka ovog albuma i dokaz da je Auerbach učinio odličan posao sa sada već ne nadolazećom, nego stvarnom zvijezdom world music scene.

www.bombinomusic.com

.