Prošlo je nekoliko mjeseci od službenog izlaska albuma "Noble Beast". Ova je recenzija trebala biti među prvima, ali onda za taj potez nisam imao ni jaja ni kuraja. Ozbiljno, nisam se usudio. Još uvijek mi je neshvatljiva moja prvotna nezainteresiranost prema albumu "Armchair Apocrypha" (2007.) i žalim što se Andrew Bird onda mjesecima nedirnut skrivao na hardu i po mp3 playeru. Nakon dužeg ignoriranja album je ipak postao opsesija, nešto što je pokrenulo gomilu nejasnih emocija, stvarajući grčeviti koktel potisnutih zabluda. Ravnao sam se po tom iskustvu. Kad-tad će i "Noble Beast" pokazati svoje pravo lice. Nemojte se srditi ako mislim da je "Armchair Apocrypha" odličan i važan kao "Yankee Hotel Foxtrot" Wilca i ako zbog toga tražim previše od nasljednika. To je u potpunosti samo moj problem. Moje specifično iskustvo.

Znam, bilo bi primjereno krenuti normalno, možda preporučiti albume poput "Weather Systems" (2003.) i "The Mysterious Production of Eggs" (2005.) ili barem izdržati pola teksta bez osobnih konotacija, nostalgija ili samodopadnih ekstaza. Ali to kod nas baš ne pali. Sve se vrti oko nas. Profesionalni smo samo na mahove. Čisto da bi zadovoljili vikipedičnost, formalnosti ili trenutni nedostatak ideje. Eh da, a ta velika ideja koja bi u dvije do tri kartice trebala odgonetnuti potrebitost nekog albuma najčešće izostaje onda kada ste uvjereni da vam je više nego poznata, a priori urođena ili iskustvom uvjetovana. Tako je to kada očekujete trenutni učinak, kada mislite da prepoznajete recepturu i strepite za ugodnim trenucima koji će potjerati žmarce niz kralješnicu. Priznajte, četo se i vi očajno nadate da će vam baš taj brižno iščekivani novi album prodrmati lijenu guzicu i razbuditi pekmezastu psihu.

Pa to je maestro Bird! Nema veze što ga na početku ništa ne kužim. Njegova radiofonična eklektičnost i lirična ekstravagancija ne bi trebale biti prepreke usputnom slušatelju, a kamoli nekome tko se odavno izgubio u njegovim gudalačkim petljama. Mislim, kako se odmah ozbiljno uhvatili stihova poput: From proto-Sanskrit / Minoans to porto-centric Lisboans / Greek Cypriots and and Hobis-hots ili baratanja s mikrosvijetom tipa coprophagia, radiolarians, midges, moths…? Kod Birda je miješanje žanrova i metoda uvijek bilo ugodno. Klasika, swing, ambijentalnost, poigravanje s riječima, njihovo slovkanje, njegovo zviždukanje, violina i violine u bezbroj kombinacija složenih uz pomoć loopova. Nakon benignih eksperimentiranja s prethodna dva albuma, "Noble Beast" daje prednost folku, ugodno smještenom između svih dobro poznatih Birdovih specifičnosti. Nema hitova, ni sveobuhvatnog ugođaja koji prevladava na "Armchair Apocrypha", ali polagano odmotavanje svake pjesme iznova otkriva nevjerojatan talent i mogućnost personaliziranog shvaćanja onoga što ni sam Bird ne zna ili ne želi jednostavno objasniti. Ljubavne razmirice lako mogu postati neslaganje s nečijom politikom i obrnuto. Bird sam priznaje da prednost daje melodiji bez konstantne potrebe da na nešto odmah ukaže, pjevajući i igrajući se beznačajnim riječima, lomeći slušateljem jezik, skrivajući se iza pjesama i dajući priliku vama da se u njima pronađete.

Album je izašao i u limitiranom izdanju s dodatnim instrumentalnim albumom "Useless Creatures" koji je dijelom sniman u potkrovlju gdje sviraju i snimaju Wilco. Uz Birda su instrumentalima pridonijeli basist Todd Sickafoose i perkusionist Glenn Kotche (Wilco). Ako su vam se svidjeli instrumentali s Birdove Fingerlings 1/2/3 serije ili "Yawny at the Apocalypse" s kraja prethodnog albuma, onda je "Useless Creatures" logičan dodatak uz novi album. Ugodna kombinacija klasične i ambijentalne glazbe koja na trenutke zvuči kao da ju svira legendarni Toumani Diabate na afričkoj kori, a ne Bird na violini.

Opustite se… arm and arm we are the harmless sociopaths / oh arm and arm with all the harmless sociopaths tu tu du du pam pam pam tu du du…

Život je drugdje. Na farmi. Znao je to već odavno nono Neil Young. Znaju to danas Neko Case i Andrew Bird.

www.andrewbird.net

www.myspace.com/andrewbird