Dobar je osjećaj kada te neki album obuzme tek nakon nekoliko slušanja. Ono, na prvu vidiš da ima potencijala (ili je riječ možda o albumu nekih heroja koji sam po sebi zaslužuje više slušanja), izvrtiš ga par puta i onda uslijedi potpuno oduševljenje. Čuješ sve ono što nisi ni naslutio na prvo slušanje, poruke su potpuno jasne, a sam album postaje sve bolji svakim novim slušanjem. Drago ti je da ga nisi odbacio nakon prvog/prva dva slušanja, preporučuješ ga prijateljima uz obavezno 'moraš ga poslušati par puta' i uživaš u svemu što dolazi iz zvučnika/slušalica.

E pa, "No Place For My Dream" nije takav album. Dovoljno je da u šestoj sekundi prve pjesme počne groove da obratite više pozornosti, a eksplozijom braseva u 45. sekundi automatski se rodi ljubav. Znate nju, ljubav na prvi pogled - ponekad vam se čini da je ona samo predmet tinejdžerskih dnevnika, ali se u stvarnosti ipak dogodi. Recimo, meni se dogodila s ovim albumom, a ne garantiram da se nešto slično neće dogoditi svakome tko imalo voli glazbu s malo groovea.

(Sjećate li se trenutka kada vam se dogodila ta neka ljubav? Ja u ovom slučaju da, vjerojatno zato što se ipak sve dogodilo nedavno. Komp je bio u dnevnom boravku jer se dan prije u društvu gledala košarka, "No Place For My Dream je sletio na hard disc, a puštajući prvu pjesmu sam krenuo prema kuhinji s odlukom da spremim ručak za sutra. Marenda je bila spremljena, uz nju i smoothie i voćna salata, a cijelo vrijeme pravljenja svega toga osmijeh mi se nije skidao s lica)

Iz nekog nejasnog razloga, između svih afričkih izvođača, Felini sinovi nisu bili među mojim favoritima. Imao sam onaj glupi stav da, ako baš želim slušati nekog Kutija, to treba biti pater familias, a tu je bila i ona neizbježna 'tata mu je bio bolji' rečenica. No ipak, malo po malo, Kutijevi su me osvajali, a ponajviše, izgleda, svojim novim uradcima. Seunov "From Africa To Fury: Rise" iz 2011. je bio jako dobar album, a sada je Olufela Olufemi Anikulapo Kuti napravio još korak dalje.

"No Place For My Dream" je u stvari jednostavno koncipiran album. Gitara-bubanj-bas + ubitačne udaraljke + brasevi + prepoznatljivi Femijev glas. Ni više ni manje. Formula za afrobeat. Ono što ovaj album čini posebnim je to što je svaka pjesma potpuno pogođena. Nema pretjeranog trajanja pjesama u čemu se ponekad Femi znao zaplesti, nema ni inzistiranja na predugim/prenaglašenim solo dionicama na saksofonu - tek u posljednjoj pjesmi i jedinom instrumentalu, "This Is Only The Beginning", Femi poludi na saksu. Cijeli album je baziran na ritmu, često se događa da apsolutno svi instrumenti drže samo ritam (najbolji primjer za to je sjajna "No Work, No Job, No Money") baš kao što to na neki način afrička tradicijska glazba i nalaže. Kontrast tim suludim ritmovima ne daju toliko brasevi, oni sve to samo dodatno ukrašavaju, već klavijature/orgulje koje donose lijepu psihodeličnu crtu cijeloj priči.

Dodatni plus ovom albumu je Femijeva angažiranost. Od početka do kraja najstariji Felin sin neprestano govori o užasnoj situaciji prije svega u Africi, ali i cijelom svijetu. Nejasno mu je kako obični ljudi dozvoljavaju da nam vladajući upropaštavaju živote, a kada bi bila istinita ona o štucanju i spominjanju, svi političari ovog svijeta bi umrli od štucavice koliko im je toga Femi imao poručiti na ovom albumu. Ništa lijepoga, naravno.

Kada je sve to otpjevano na tako tvrdom pidžn inglišu da čovjek ima dojam da on to još namjerno potencira (posebno obratiti pažnju na "Carry On, Pushing On"), a pobunjeničke poruke stižu preko prezajebanog groovea, ne ostaje ništa nego otplesati u revoluciju. (Znam, jebiga, da je stvarno preveliki kliše to plesanje i revolucija i Emma Goldman te da smo i mi na pot listi tu misao dobro prostituirali, ali ovaj album stvarno odgovara toj definiciji).

Teško je zamisliti nekoga tko imalo voli groove da barem malo ne zamrda na, recimo, "No Place For My Dream", "Na So We See Am" ili da ostanete ravnodušni na sve te pomalo naivne, a opet tako istinite poruke. Mislim, kada u sred raspojasane "Carry On, Pushing On" čujete 'people are too hungry to listen' morate se barem malo zamisliti. Femi je imao što reći i rekao je to kako treba. Na nama je da slušamo i čujemo.

p.s. Ovaj album je procurio dosta prije službene objave. Trebao sam vjerojatno čekati s ovom recenzijom još neko vrijeme, ali nije bilo šanse - ništa drugo jednostavno ne mogu slušati.

www.femikuti.tv